Platon-Država

SADRŽAJ

UVOD
1. O Državi uopće
2. O odgoju i obrazovanju

ZAKLJUČAK

LITERATURA

UVOD

Platon (427-347 p.n.e.), učenik Sokratov, učitelj Aristotelov, bio je jedan od najznačajnijih filozofa svih vremena. „ Država je Platonovo glavno filozofsko djelo - njegov pokušaj da svima pokaže kakva bi trebala biti idealna država. To je zapanjujuća knjiga, prepuna ideja i rasprava o znanju, religiji, duši, etici, politici, obrazovanju, feminizmu, ratu, umjetnosti i još mnogo čemu. Država je "zatvoren" tekst koji nastoji pružiti konačne i zakonodavne odgovore na većinu problema i pitanja koje postavljaju Platonovi prijatelji i suvremenici.“^[1]

„Većina pitanja kojima se Platon bavi propituje važnost odnosa između pojedinca i države, a razmatra ih u svojoj najvažnijoj knjizi – Državi:

- Šta objedinjuje državu i čini je stabilnom?
- Je li država nešto "prirodno" i neminovno ili je to kulturološka i promjenjiva pojava?
- Jesu li ljudska bića saradnici ili suparnici? Kako treba obrazovati građane?
- Šta je znanje?
- Jesu li ljudska bića dobra ili zla?
- Jesu li svi ljudi jednaki? Ako jesu, u kojem smislu? Imaju li zajedničku kulturu?
- Jesu li zakoni neophodni? Ko odlučuje o njima? Zašto se moramo pokoravati zakonima?
- Što se događa ako se različiti ljudi ne slažu oko nečega? Imaju li različiti ljudi različite uloge u društvu?
- Treba li svako imati pravo sudjelovanja u upravljanju, ili to treba prepustiti nekolicini stručnjaka?
- Ima li država nekakvu svrhu ili cilj? Je li država nešto loše ili dobro?“^[2]

Nakon što damo opću sliku o djelu i opisanoj idealnoj državi, zbog opširnosti pitanja i tema koja su obrađena u Državi, kroz rad ćemo se detaljnije skoncentrisati na jedno od njih- pitanje odgoja i obrazovanja u Platonovoj državi.

1. O Državi uopće

Država je djelo koje se sastoji od 10 knjiga: Knjiga prva- rasprava o pravednosti, Knjiga druga nastavak rasprave o pravednosti, Knjiga treća- rasprava o odgoju duše i polisu, Knjiga četvrta- o sreći pojedinca, staleža i države, Knjiga peta- o vladavini filozofa, Knjiga šesta- o filozofima, istini i bitku i spoznaji istine, Knjiga sedma- prispodoba sa špiljama, problem spoznaje, Knjiga osma- rasprava o porecima, Knjiga deveta- rasprava o kružnom kretanju ustava, Knjiga deseta- o pjesničkom umijeću.

Djelo je pisano u dijalozima. „Platon je svoje misli kazivao pjesničkim stilom, a dijalog je smatrao najljepšim i najpodesnijim oblikom književnog izraza. Smatrao je da dijalog pruža najviše mogućnosti da se pisana riječ približi živoj raspravi među ljudima.“^[3]

Dijalog se odvija u Pireju u kući bogataša Polimerha. U djelu se spominje više sudionika razgovora: sudionici su Platonova braća Glaukon i Adimant, koji će od druge knjige biti glavni nositelji razgovora sa Sokratom.U prvoj knjizi aktivno sudjeluju u raspravi o pravednosti Polemarh i njegov otac Kefal, a poseban ton razgovoru daje sofist Trazimah, koji je u pratnji svojih simpatizanata Klitofonta i Harmantida. Razgovoru prisustvuju bez aktivnog sudjelovanja Polemarhovi sinovi Etidemon i Lisija, te Nikerat, sin atenskog generala Nikije. Platon oživljava filozofiju stvarajući interakcije između svakovrsnih pojedinaca različitih karaktera i uvjerenja.

Država koju je Platon opisao u svome djelu je idealna država, utopijska država. Po Platonu država nastaje zato što niko nije sebi dovoljan . „Ako, dakle jedan drugog uzima, jednog radi ove, drugog radi one potrebe i ako ljudi na taj način i zato što imaju mnogo potreba dovedu na jedno mesto mnogo drugova i pomoćnika, onda mi takvu zajedničku naseobinu nazivamo državom. Je li tako? — Tako je.“^[4] Činjenica je da su ljudi po prirodi određeni da bolje rade neke poslove, te je ova činjenica i podjela rada preduslov razvoja države. Razlog stvaranja države leži u uzajamnom potpomaganju ljudi radi zadovoljavanja životnih potreba, i to na osnovu podjele rada, jer svako je razlikuje po prirodnim sposobnostima.

Platon je svoju idealnu državu konstruisao prema tadašnjim postojećim oblicima i uređenjima država. „Historijska pozadina ove slike doseže i dalje u prošlost od Platonovog doba, iako je, kao što se vidi u sedmoj i osmoj knjizi Države, Platon modelirao svoj ideal državnog uređenja prema onim državnim uređenjima koja je imao neposredno pred očima, a prije svega prema državnim uređenjima Atine, Sparte i Sirakuze.“^[5]

Platon počinje djelo od rasprave o stavu sofista koji smatraju da ne postoji jedan odgovor na pitanje šta je pravednost. Za njih je svaka "pravda" samo izraz interesa onoga ko je na vlasti i prema tome svi zakoni su jednako pravedni ili nepravedni. Ono što je za jednoga nepravedno, za drugoga je pravedno i nema načina da se odluči ko je u pravu. Sokrat, koji i u ovom dijalogu zastupa Platona, odbacuje ovo mišljenje, jer smatra da je sigurno da pravedni ne mogu biti svi postupci, već samo određeni. Da bi odredio šta je pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi svih, a ne samo jednog dijela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna (a to su oni koji vladaju), a ne većina, jer znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca. To se vidi u njegovoj tvrdnji da su laž i prevara opravdane za vladare: „Izgleda da će naši vladaoci, ako hoće da koriste svojim podanioima, morati da d se služe mnogim lažima i prevarama. A mi smo rekli da su sve takve stvari, ako su lek, korisne.“^[6]

Kada se ovi principi primjene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne miješa se u poslove drugih. Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači, koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive umjereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i filozofijom.

Ovim slojevima se ne pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano služe dobru cjeline, gdje svaki obavlja samo svoju dužnost i ne miješa se u poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi savladati nagone za neumjerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim tijelom, onako kako će oni ubuduće upravljati tijelom države. Takvo vaspitanje postiže se u mladosti - putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.

Platon je u ovom djelu pažnju posvetio zajednici žena i djece. Žene čuvari moraju da dobiju isto muzičko i gimnastičko obrazovanje kao i muškarci, a treba ih naučiti i vještini ratovanja kako bi se upotrebljavali i kao muškarci čuvari. Takve žene moraju pripadati svim muškarcima i one ne smiju da žive samo sa jednim muškarcem . Djeca moraju biti zajednička, a roditelji ne smiju poznavati svoju djecu . Tu je prisutno i jedno pravilo, a to je da najbolji ljudi imaju što češće odnose sa najboljim ženama, kako bi se izrodila najbolja djeca i dobilo što kvalitetnije potomstvo. „Tako što smo mi složno utvrdili da bi najbolji ljudi što češće morali da dolaze u dodir sa najboljim ženama, a najgori ljudi sa najgorim ženama što je moguće rede da bi se, ako stado želi da ostane na visini, deca onih prvih morala odgajati dok deca ovih drugih ne, a sve bi to moralo ostati potpuno nepoznato svima izuzev vladaocima, ako čitavo stado čuvara treba da ostane što je moguće više pošteđeno od nesloge.“^[7] Definisane su i godine u kojim je moguće ostvariti potomstvo, pa tako žene treba da rađaju između dvadesete i četrdesete, a čovjek treba da počne da pravi djecu kad prođe pubertet pa sve do svoje pedeset i pete godine. Djecu će odgajati država, hraniće ih majke, ali tako da ne znaju čije je koje dijete. Zbog svega toga neće se znati ko je kome roditelj, žene i muškarci će smatrati svojom djecom svu djecu, a djeca će ostalu djecu smatrati svojom braćom i sestrama. Djeca treba da u rat idu zajedno kako bi se na licu mjesta iskušala i stekla neophodno iskustvo i vještine za buduće ratovanje.

Prema neprijateljskim vojnicima se treba različito ophoditi u zavisnosti od toga jesu li Heleni ili ne. Ratnici ne treba da uzimaju druge Helene za robove, već samo varvare. Važno je istaći da se mrtvi Heleni neće pljačkati , niti će im se pljačkati kuće. I različito se gleda na sukobe između saplemenika i srodnika i drugih plemena i naroda poput npr. Persijanaca. “ Neprijateljstvo među srodnicima zove se nesloga, a neprijateljstvo sa strancima zove se rat “.^[8] Najvećim zlom u državi se smatra ono što ruši državu i kada se naspram jedne države stvara više država, a najvećim dobrom se smatra ujedinjenje više državica u veliku i moćnu državu . Platon pridaje značaj i odnosima između starijih i mlađih, pa tako stariji treba da upravljaju svima mlađima , da ih savjetuju i da ih po potrebi kažnjavaju. Mlađi, pak, ne smiju da pokušavaju da zlostavljaju i tuku starije , a od te namjere treba da ih odvrati strah i stid. „Stariji će imati za dužnost da upravljaju svima mlađima i da ih kažnjavaju. — Tačno — A prirodno je da mlađi neće pokušavati da zlostavlja,ili čak tuče starije, ako to vladaoci ne narede. I mislim da mu uopšte neće odreći poštovanje. Dva čuvara će biti dovoljno jaka da to spreče: strah i stid; stid će ga odvratiti od toga da stavi ruku na roditelje, a strah da drugi ne pomognu ganjanom, jedni kao sinovi, drugi kao braća, a neki opet, kao očevi.“^[9] Platonova idealna država treba da ima zajednicu žena, djece, sa jasno definisanim relacijama starijih naspram mlađih, kao i da se zasniva na zajedničkim poslovima u ratu i miru .

2. O odgoju i obrazovanju

Platonovo shvatanje idealne države je usko povezano sa njegovim shvatanjem vaspitanja i obrazovanja. Vapitanje i obrazovanje, koje je pod nadzorom države treba da urođene sposobnosti svakog građanina razvije i oblikuje u potrebna socijalna svojstva - da razvije smisao za zajednicu, za pravednost.

Platon je u svojoj idealnoj državi ljude podelio u tri staleža, a to su: vladari (filozofi), čuvari (vojnici) i treći stalež čine seljaci, radnici, zanatlije, trgovci, robovi. Treći stalež zadržava svoje privatno vlasništvo i proizvodi za cijelo društvo, a jedan dio svojih proizvoda daje besplatno onima koji će se baviti drugim poslovima - činovnicima, čuvarima, vladarima. Ovaj stalež treba isključiti iz političkog života i upravljanja, jer za to nije sposoban smatra Platon.

Svakodnevni život ljudi ispunjen je različitim konfliktima i nesuglasicama, jer ljudi nemaju njima odgovarajući položaj u društvu, niti uočavaju dovoljno smisao djelovanja. U Platonovoj idealnoj državi, svako bio imao svoje određeno 'pravo' mjesto u skladu sa svojim sposobnostima. Svako će raditi samo jedan određeni posao, koji odgovara njegovim sposobnostima, i tako će biti od koristi i sebi i zajednici. Da bi postiglo ovakvo stanje u državi, sva pažnja treba biti usmjerena na odgoj i obrazovanje, na osnovu čega će se odlučiti ko obavlja koju funkciju. „Ako državno uređenje (politeia) jednom bude dobro utemeljena, onda će sve ići i jačati kao u krugu: vaspitanje i obrazovanje, valjano izvođeni, formiraće dobre prirode; a ove valjane prirode će, sa svoje strane, biti u stanju da obrazovanjem formiraju generaciju još bolju od prethodne, u ostalom bolju i po rođenju, kao što se događa i kod drugih živih bića.“^[10] Pošto je po Platonu odgoj i obrazovanje najvažnija funkcija države, država preuzima brigu za podmladak tako što određuje koliko se djece treba roditi, ko ih i s kim i kada treba roditi, da bi se dobilo zdravo potomstvo.

Po Platonu odgoj i obrazovanje je pod nadzorom države, jer bi pojedinci u kući mogli loše shvatiti smisao cjeline, pa bi se lako iskvarili. Zato što se odgaja i obrazuje u mlađim godinama, Platon smatra da treba pregledati djela svih pjesnika, a sve ono, što ljude može ili pokvariti, ili u njima razviti neku prejteranu nježnost treba izbaciti. Također, treba izbaciti mnoga mjesta iz Homerovih epova, jer on bogovima pripisuje mnoge loše stvari, pa bi ljudi mogli shvatiti - da sebi mogu dopustiti još gore stvari, jer i bogovi čine razne prestupe. Umjetnost treba potpuno odbaciti, jer ta djela ne prikazuju ono bitno, što je ideja, nego oponašaju tek predmet. " Razmisli sad ο ovome: kako slikarska umetnost postupa sa predmetima? Da li ih ona podražava onakve kakvi oni zaista jesu i postoje, ili onakve kakvima se oni pojavljuju i izgledaju? Da li je ona podražavanje izgleda ili stvarnosti? — Ona podražava izgled - odgovori on. — Onda je svaka umetnost koja podražava daleko od istine i to je, kako se čini, sve što ona može da izrazi,jer od svake stvari obuhvata samo jedan mali deo i to samo njen izgled (sliku). Tako, na primer, slikar crta obućara ili stolara i ostale radnike, a da se pri tom ništa ne razume u njihovu veštinu. Ali ako je slikar dobar, on će stolarevom slikom, koju izdaleka pokazuje, moći da prevari decu i nerazumne ljude, pa će kod njih stvoriti verovanje da je to zaista stolar.“^[11]. Platon zadržava samo stvaralačku umjetnost, onu koja se rađa iz državotvorne mudrosti.

U odgoju i obrazovanju se od prve do treće godine djeteta obraća pažnja na tjelesnu njegu, od treće do šeste na redu je pripovijedanje mitova, ali odabranih mitova: „ Čini se, dakle, da najpre moramo nadzirati mitotvorce, i da treba odvojiti ono što su dobro sročili, a što nisu, — odbaciti. Odabrane mitove daćemo dadiljama i preporučićemo majkama da ih pričaju deci i da time više neguju njihove duše nego njihova tela rukama. A od mitova koji se danas pripovedaju mora se najveći deo izbaciti,“^[12], od sedme do desete gimnastika: „ Gimnastičko vaspitanje je jednostavno i primerno, a naročito ako služi kao priprema za rat.^[13] “, a od desete do trinaeste čitanje i pisanje. Od četrnaeste do šesnaeste godine se uči pjesništvo i muzika, kojoj Platon, kao vaspitnom sredstvu pripisuje poseban značaj. „ Nije li muzika, Glaukone, osnova vaspitanja zato što ritam i harmonija najdublje prodiru u unutrašnjost duše i najviše je obuzimaju, unoseći u nju plemenitost i otmenost, ali samo kada je muzičko obrazovanje dobro vođeno, jer u protivnom neće imati takve efekte? A ovo opet zbog toga što će mladi čovek, koji je u muzici valjano e obrazovan, moći najlakše da zapazi sve ono što je nepotpuno i nesavršeno u delima prirode i radinosti. Takav će čovek imati najživlji osećaj nepotpunosti tih dela i opravdano će biti njima nezadovoljan, dok će se, naprotiv, pohvalno postavljati prema lepim delima, nalaziće u njima zadovoljstvo, ugrađivaće ih u svoju dušu kao njenu najbolju hranu, pa će tako postati ujedno lep i dobar. S druge strane, on će opravdano prezirati stvari koje su ružne, mrzeće ih još kao dete i pre no što bude sposoban da to samom sebi razjasni, a kad i to postigne, ra-dovaće se svojoj sličnosti s lepim delima koju je valjanim muzičkim vaspitanjem u najvećoj meri postigao.“^[14]

Od šesnaeste do osamnaeste treba se baviti matematikom, astronomijom, a od osamnaeste do dvadesete godine traje ratna obuka. Kada se taj dio vaspitanja i obrazovanja završi, slijedi prvi izbor. Država provjerava svakog pojedinca, a ispit se vrši nepristrasno i bez obzira na stalež kojem učenik pripada. Tako na primjer oni koji ne pokažu sklonost ka umnom radu, ali su hrabri, ostaju u vojničkom staležu i ne napreduju dalje. Oni koji su se pokazali kao najsposobniji produžavaju naučno obrazovanje u sinoptičkom smislu do tridesete godine, kada dolazi drugi izbor, mnogo strožiji od prvog. Manje sposobni idu na činovnička mjesta, a mali dio najsposobnijih proučava dijalektiku još pet godina, a onda postaju komandanti do pedesete godine. I oni su tek u pedesetoj godini sposobni da postanu vladari, tj. filozofi. Prema tome filozofi nisu samo teoretičari, nego imaju i veliko praktično životno iskustvo, koje im omogućava da sve dobro vide i odluče.

Odgoj i obrazovanje, po Platonu se ne odnosi samo na muškarce, nego i na žene, kojima se, kao i muškarcima, otvaraju iste duhovne mogućnosti, jer i one mogu da učestvuju u ratovanju i vladanju.

Između Platonovih staleža ne postoje ograde, koje pojedinac ne bi svojom ličnom sposobnošću mogao da savlada. Da li će neko postati radnik, vojnik ili arhont, to se ne rješava ni monopolisanjem prilika ni preporukama rođaka. Svako prema sposobnosti pokazanoj na ispitu može iz jednog staleža prelaziti u drugi. Tako na primjer, ako se sin zemljoradnika istakne svojom filozofskom ili čuvarskom sposobnošću, državni organi određuju mu filozofsko ili čuvarsko vaspitanje, a ako sin filozofa ili čuvara pokaže zemljoradničku sposobnost, upućuju ga na zemljoradničke poslove.

ZAKLJUČAK

Platon je opisao idealnu državu na temelju svog iskustva i na principu idealizma kojem je težio kroz svoju filozofiju. Ključna stvar u Platonovoj državi je ta da je mudrost institucionalizovana na taj način što državom upravljaju filozofi, kao i ideja pravednosti koja je satkana u društvu. Međutim, ono što upada u oči je to da njegova država kao da čini klicu totalitarnih režima, budući da se idealizuje totalna kontrola države nad društvom kroz vaspitanje svih njenih građana.

„Država je u pravom smislu teorijsko zasnivanje Platonovog ideala jedinstva filozofije i politike. U ovom delu Platon je izrazio ono što mu je bilo najviše priraslo za srce i u njemu se najviše oseća dah Platonovog filozofiranja. Zato se ovde logika neprekidno mesa s poezijom, dijalektika s mitom, mašta s racionalnim umovanjem, spekulacija s empirijom. Platon se pokazuje kao pesnik, političar, socijalni i politički filozof. On je filozofiji postavio velike zahteve, ali je još veće zahteve postavio svima koji njome hoće da se bave. Smatrao je da filozofijom ne treba da se bave ni nedostojni ni nesposobni. Bojao se zloupotrebe filozofije, jer je verovao da su sofisti glavni krivci dekadencije atinske politike. Zato je tražio da filozof bude odgovorni znalac, a ne samo dobronamerni ljubitelj mudrosti koji ne zna da traži istinu, koji je za takav posao nesposoban, ili kojem do istine uopšte nije ni stalo.“^[15]

LITERATURA

- ­Groves Judy i Robinson Dave, Platon za početnike, preuzeto sa: preuzeto sa http://www.pouke.org/upload/fajlovi/solomon/platon_za_pocetnike.pdf, 10.12.2014. u 22:14
- Platon , Država, Beogradski izdavacko-graficki zavod, Beograd, 2002. godine
- Marković A., Platon: Idealna država i poimanje općeg dobra, preuzeto sa: http://www.advance.hr/vijesti/platon-idealna-drzava-i-poimanje-opceg-dobra/ 12.12.2014. u 21:35
- http://www.exodus-cudo.com/2012/01/drzava/, 12.12.2014. u 21:56
- http://www.zalogaj.com/pages/view-245-platon-drzava, 12.12.2014. u 22:07

[...]

^[1] Dave Robinson i Judy Groves, Jesenski i Turk, Platon za početnike, Zagreb, 2001. str. 11; preuzeto sa http://www.pouke.org/upload/fajlovi/solomon/platon_za_pocetnike.pdf 10.12.2014, 22:14

^[2] ibid, str. 11

^[3] Platon, Država, predgovor- Veljko Korać, Beogradski izdavacko-graficki zavod Beograd, 2002, str. XIII

^[4] ibid, str. 48

^[5] Platon, Država, predgovor- V. Korać, str. V

^[6] Platon, Država, str. 148

^[7] Platon, Država, str. 148

^[8] Platon, Država, str. 160

^[9] Platon, Država, str. 154

^[10] Platon, Država, str. 108

^[11] Platon, Država, str. 299

^[12] Platon, Država, str. 57

^[13] Platon, Država, str. 87

^[14] Platon, Država, str. 84

^[15] Platon, Država, predgovor- V. Korać, str. XXVIII