Pitanje rada u djelu Hane Arent

O "Animal laborans"


Diploma Thesis, 2019
31 Pages, Grade: 4

Excerpt

Sadržaj

1. Uvod

2. Ljudsko stanje i pitanje rada

3. U poređenju sa Marksom

4. Animal laborans

5. Totalitaristička težnja za promjenom ljudske prirode

6. Rađanje kao centralna kategorija političke misli

7. Zaključak

Literatura:

1. Uvod

U ovom radu će se uglavnom istraživati antropološka misao Hane Arent, iako je istoriografska kategorija u okviru koje se obično stavlja autorkin rad, politička teorija, kategorija koju je ona sama snažno sugerisala, opet ostaje činjenica da su njena najvažnija djela Vita activa, i nedovršeno Život uma tumačena kao antropološka djela. Ako se uzme u obzir da je glavni značaj rada Hane Arent da se izgradi filozofija kulture, antropološka teorija je definitivno prostor. Ako uzmemo u obzir da je ona politički mislioc koji se ne može razumijeti ukoliko bismo tražili jednu ideju koja se proteže kroz sva njena djela, šta više njene opservacije se tiču totalitarizma, sposobnosti mišljenja, revolucionarstva, slobode, ali iznad svega čovjeka u modernim vremenima.

U odnosu na tradiciju Hana Arent predlaže jednu novu koncepciju vita activa, u kojoj se oporavlja praktični i zemaljski aspekt ljudskog iskustva. Koncentrisaću se na posebno jednu od tri aktivnosti o kojima govori u djelu, a to je rad. Arent predlaže novu perspektivu iz koje treba istražiti ovu ljudsku djelatnost, perspektivu koja je izgrađena na kritici Marksove teorije o radu. Na rad se gleda kao na aktivnost koja odgovara biološkom razvoju i razvoju ljudskog tijela. Uslovljenost radu je sam život. Upravo zbog toga animal laborans vidi život kao najveće dobro. Ne može se razumijeti antropologija Hane Arent, ukoliko se ne uzme u obzir njen dodir sa Aristotelovom misli. Neophodno je napomenuti kako se autor približava filozofskoj tradiciji i iz tog poređenja gradi svoje mišljenje.

Prepoznati kraj tradicije za nju ne predstavlja samo zauzimanje teorijske tačke gledišta, već činjenicu koja je dio naše političke istorije, istorije našeg svijeta. Samo iskustvo totalitarizma nam daje novi pogled na prošlost, kao i na pitanje filozofije i političkog mišljenja. Kolaps cijelog koncepta naslijeđa ipak nudi mogućnost oporavka nekih od vrijednosti koje je tradicija držala skrivene. To su oni fragmenti koji dekonstruisani ukazuju na druge mogućnosti osim onih koje je zapadna kultura prihvatala. Prošlost se stalno preispituje u Izvorima totalitarizma i Životu duha gotovo opsesivno, o njenim eventualnim implikacijama sa totalitarističkom vladavinom. Cilj tih istraživanja nije samo u prošlosti politike, već u prošlosti filozofije politike. Njen pristup se može nazvati negativnim, jer autorka ne vidi mogućnost spoznavanja ljudske suštine kroz niz pozitivnih izjava o čovjeku. Osim toga, može se reći da je negativan pristup samo način da se dođe do mogućnosti da se približimo ljudskoj prirodi, jer je njegova suština nedokučiva. Nemoguće je pisati o bilo kojoj fazi mišljenja Hane Arent, a ne pomenuti pitanje ljudske prirode, mogućnosti promjene iste, kao i nataliteta, po kojem se pojam rođenja posmatra u najoptimističnijem kontekstu.

2. Ljudsko stanje i pitanje rada

Filozofska antropologija predstavlja pozadinu i između političke i antropološke teorije Hane Arent. Onda ako se uzme u obzir da je glavni značaj rada Hane Arent da se uspostavi filozofija kulture, antropološka teorija predstavlja suštinsku premisu. Originalnost antropološke teorije Hane Arent već se ogleda na nivou njenog epistemološkog statusa, daleko od predstavljanja čovjeka kroz niz pozitivnih izjava o njegovoj suštini, navodi nemogućnost poznavanja ljudske prirode. „Čini se da rešenje problema ljudske prirode, odnosno odgovor na Avgustinovo questio mihi factum sum (pitanje koje sam postavio samom sebi) ne postoji ni u individualno-psihološkom smislu, niti u opštem filozofskom smislu. Vrlo je malo verovatno da ćemo mi, koji možemo znati, odrediti i definisati prirodnu suštinu svih stvari koje nas okružuju, stvari koje nisu mi, ikada biti u stanju da isto učinimo sa nama samima – jer to bi bilo kao kada bismo mogli da preskočimo vlastitu senku. ”1. Metafora prelaska preko sopstvene sjenke je izuzetno bitna, pokušaj da se spozna, značio bi potrebu da se čovjek postavi izvan sebe, sa objektivne tačke gledišta, a to je jasno nemoguće i nezamislivo. Drugim riječima, u oblasti antropologije postoji definitivno, saznajna pozicija koja diktira osobenosti jednog od vrste objekata koji se poznaje. Odnos znalca i objekta koji treba biti spoznat, u bilo kojoj oblasti istraživanja, predmet ostaje u svojoj prirodi kao predmet, čovjek ne može imati takvo svojstvo, i svaki pokušaj da se tako razmatra je nemoguć i štetan, jer onda kad se to pokuša, predmet odnosno čovjek sam – nestaje."Šta više niko nam ne daje za pravo da pretpostavimo kako čovek ima prirodu ili suštinu u istom smislu u kojem imaju druge stvari. Ili da kažemo drugačije, ukoliko mi imamo prirodu ili suštinu onda je sigurno bog može znati i definisati, a prvi je uslov tako nečeg je mogućnost da se onome "ko" govori kao da se radi o onome "šta"."2

Iz ove tvrdnje Hana Arent izvodi svoje dvije bitne opservacije. Prva od njih se sastoji u izjavi da je pitanje ljudske suštine, teološko. Za razliku od bilo koje druge oblasti znanja, ljudsko znanje se uspostavlja samo otkrovenjem, kao rezultat komunikacije. Avgustin se smatra prvim filozofom koji je postavio antropološko pitanje, prvi je napravio razliku između ko sam ja i šta sam ja. Arent pokazuje da njegov koncept predmeta nema povezanost sa tipičnim poimanjem predmeta moderne misli.

Arentina antropologija se tako otkriva, možda paradoksalno, ali ne kontadiktorno, u stanju je isto tako da proizvede pozitivne izjave o čovjeku, time što je bespredmetnost čovjeka, već odgovorila na pitanje o njemu samom. Ona je uvjerena da svjesno i motivisano odricanje znanja o suštini čovjeka ne ruši ravnotežu o znanju o čovjeku samom, već sredstva za dodjeljivanje odgovarajućeg statuta. Sa konceptom ljudskog stanja Arent namjerava da definiše odnos između čovjeka u objektivnom kontekstu u kojem zapravo živi, a to je činjenica da ljudski život nije struktuiran u vakumu nego u unutrašnjosti precizne i raznovrsne slike nezaobilaznih podataka. U određenom smislu, ljudsko stanje, tj stanje u kome se nalazi čovjek, zavisi od uslova okruženja stvarnosti, koja je sačinjena od prirodnih podataka, kao i umjetnih, ovdje se radi o onome od čega je sadržan svijet. Opet čovjek nije predstavljen kao apsolutni objekt, već kao relacioni, kome je status rođen od uslova ispune od subjektivnog stuba sa onim od drugog koji je u ovom slučaju, takođe i objektivan. „Zbog toga su ljudi, šta god da rade, uvek uslovljena bića. Šta god da samo uđe u ljudski svet, ili je u njega uvučeno zahvaljujući ljudskom naporu, postaje deo conditio humana. Mi uticaj realnosti sveta na ljudsku egzistenciju osećamo i primamo kao silu koja nas uslovljava. Objektivnost sveta (to što on ima karakter objekta i stvari) i ljudska uslovljenost se međusobno nadopunjuju; ljudska egzistencija je uslovljena egzistencija i zbog toga bi bila nemoguća bez stvari, a stvari bi bile hrpa nepovezanih predmeta , ne-svet, da nisu ono što uslovljava ljudsko postojanje. ”3

Koncept ljudskog stanja znači da je konkretna istorijska konstitucija ljudskog subjekta definisana, na odlučujuć način po doprinosu datosti koja ima karakter drugosti u odnosu na istog čovjeka. Sa tačke gledišta antropoloških istraživanja najvažniji aspekt ljudskog stanja tako zamišljen, leži u činjenici da je, neraskidivo uronjen u uređaj igri, čovjek odgovara pozitivno na njihovu provokaciju nizem vještina i aktivnosti koje su specifične. Ljudi bez obzira šta radili, stalno su uslovljeni. Ovdje se, ispred tog bića u akciji otvara, prema Arent, polje za pozitivno antropološko znanje, u aktivnosti čovjek uvijek nešto manifestuje, nešto što svakako nije njegov intimni i konstitutivni karakter, ali koji ukoliko je istražen i upoznat dozvoljava da se približi razumjevanju i značenju onoga što zaista jeste.

Mora se naglasiti da se ljudsko stanje ne poklapa sa ljudskom prirodom, i zbir aktivnosti i sposobnosti čovjeka, da odgovara ljudskom stanju nije ništa poput ljudske prirode. Da ne bude nesporazuma: conditio humana nije isto što i ljudska priroda, a krajnji zbir ljudskih aktivnosti i sposobnosti koje odgovaraju ljudskoj uslovljenosti ne čine nešto poput ljudske prirode. Ni one aktivnosti i sposobnosti koje ovde razmatramo, ni one koje preskačemo, recimo misao ili razum, pa čak ni spisak najprilježnije pobrojanih ljudskih aktivnosti ii sposobnosti, nije spisak suštinskih ljudskih karakteristika ljudske egzistencije u tom smislu da bez njih ta egzistencija ne bi bila ljudska.”4

Ono što je u ljudskom stanju trajno i suštinsko, predstavlja činjenicu da bude pod uslovljenosti, ali istorijski oblik konkretno ovog uslovljavanja nije, bar u principu nepromjenljiva sa njom.

Arent je ubijeđena, da u djelanju čovjek samog sebe manifestuje. Marks smatra da u skladu sa tradicijom, koncept praksi, znači da čovjek radi u suprotnosti sa onim o čemu misli. Ali, ako se uzme u obzir šta on podrazumjeva pod praksom, on misli na djelovanje u smislu izrade, i opisuje rad u smislu proizvodnje. Gdje god da predstavljaju opoziciju između misli i bivanja u aktivnosti, prvo biva često unutar pasivnih uslova i u skladu je sa Marksovom idejom u suštini. I potpuno je istina da ukoliko se utvrdi parametar aktivnosti na osnovu iskustva proizvodnje objekata ili u procesu rada, iskustvo mišljenja se ne može pratiti na bilo koji način, ali ukoliko je suština aktivnosti nije svedena na usaglašenost, ako se biće koje je aktivno identifikovano kao oslobođeno od dostignuća onda ono s mišljenje. Ako osnovni zakon negativne antropologije, zabranjuje određivanje temeljne ljudske suštine, iskustvo slobode omogućava temeljno i odgovarajuće približavanje onog ljudskog u čovjeku. Sloboda omogućava podatke, otvorene i dostupne razumjevanju. Iz tog razloga da bi se razumio čovjek mora se pristupiti kroz njegovo iskustvo reagovanja, djelovanja i volje. Istraživanje o aktivnom životu čovjeka, koje Arent razmatra, polazi od političke realnosti polisa. Istorijski gledano, ona smatra da u modernom vremenu, posttotalitarističkoj apokalipsi, čovjek izgubio svoju moć da djeluje. Naravno ljudska istorija je puna političkog iskustva i samim tim iskustva djelovanja, ali Arent za konkretni model tog iskustva uzima antički polis, koji je savršen model za današnje iskustvo kakvo treba i može biti.

Za grke je prije svega, djelovanje povezano sa potragom za besmrtnosti. Grčki čovjek osjeća svoju smrtnost, kroz okruženje besmrtnih stvari, priroda je besmrtna, bogovi su besmrtni, samo čovjek spoznava svoju smrtnost. Bol i poniženje zbog ovog njegovog stanja može se na neki način prevazići kroz njegove sposobnosti. Ovaj odnos prema besmrtnosti nije vezan isključivo za jednu vrstu aktivnosti, djelovanje, već za sve koje spadaju pod onim što Arent naziva vita activa (pored djelovanja, i rad i proizvodnju).

Grčka svijest, uspostavlja preciznu hijerahiju između tri oblika vita activa, i smješta dimenziju djelovanja, to jeste bios politicos-a, na vrh tog reda. Razlog za ovaj privilegovan status, leži u povezanosti sa temom besmrtnosti. Dok su rad i proizvodnja, vezani za smrtnost i preživljavanje. Djelovanje se zapravo odnosi na stvaranje lijepog, a ljepota za grčku svijest predstavlja zahtijev za težnju ka besmrtosti. Druga bitna karakteristika djelovanja jeste da se uvijek odvija među ljudima, Hana Arent napominje: „Delanje, jedina aktivnost koja se odvija direktno između ljudi, bez posredstva stvari ili materije, korenspondira sa pluralnošću kao uslovom ljudskog postojanja, s činjenicom da na Zemlji žive - i svet nastanjuju – ljudi, a ne Čovek.”5

Upotreba pojma pluralizma, koju Arent koristi, ne ukazuje samo na realnost mnoštva ljudskih bića, već činjenicu da je ovo mnoštvo sačinjeno od individui, koje se razlikuju i izdvajaju, bića koja su darovana jedinstvenim identitetom i mogućnošću da ga ispolje. Međutim, karakter razlike ne smije se mješati sa onim sa drugosti, drugost je povezana sa karakterom jedinica određene institucije, dok različitost se odnosi na jedinstvenost. Priroda razlike kod ljudi, koja je takođe u izvjesnoj mjeri prisutna kod svake žive vrste, dostiže poseban intenzitet da postane jedinstvenost.

Činjenica je da čovjek djeluje i govori iz njegove lične jedinstvenosti, i otkriva je. Time što je jedinstven, čovjek ima potrebu da se otkrije, ili kako kaže Arent da se istakne, i to preko govora, to je trenutak kada se ljudska bića pojavljuju pred drugima ne kao fizičke pojave već kao ljudi. Djelovanje i govor imaju moć da otkriju čovjeka u svojim ljudskim posebnostima, a to je da pobjegnu od vrste kojoj pripadaju ii da se predstave kao subjekt – jedinstven i neponovljiv. Potvrditi ovo znači, potvrditi manifestaciju jedinstvenosti koju svaki čovjek uživa, leži u sposobnosti inicijative, tačnije djelovati u generalnom smislu znači preuzimati inicijativu, inicirati, stavljati u pokret. Otkrivanje čovjeka od strane čovjeka samog, kao i njegova jedinstvenost leži u njegovoj biti kao kao njegova sposobnost od početka.

Jedinstvenost čovjekova je spoznata uporedo sa njegovom sviješću o prolaznosti. Dok u prirodi, sve što se proizvodi od sebe, doživljava se kao besmrtno, da se kreće u dimenziji u kojoj ništa ne prestaje i ne nestaje zauvijek, ali se sve kreće neprestano i vraća, dok čovjek kreće na put koji ima jedinstvenu perspektivu, i definitivnu tačku dolaska. On je stoga smrtan, osuđen da umre i nestane.

Za Arent, vrijeme ima smisla linearno sagledano, samo činjenicom da je obilježeno da ima početak i kraj, dok ciklično ima karakter ponavljanja, ono je vječno. Linearnost je baza za vrijeme jer vrijeme dozvoljava svoje načine bića, zahvaljujući svojim ograničenjima, generiše prošlost i budućnost. Čovjek zato može biti nešto jedinstveno, jer pripada vremenu i vremenski je ograničen. Čovjek nije prosto u vremenu, vrijeme nije dimenzija objektivna, čovjek i vrijeme se poklapaju, čovjek je sam temporalnost. Mortalitet podrazumijeva i poziva na temu nataliteta koji je temelj antropološke strukture.

Grci su razumjevali vrijeme kao ciklično, koje je isljučivalo volju iz njihovog horizonta. U ciklusu, razlika između početka i kraja je potpuno izmišljena, ili barem privremeno, svaki početak je takođe i kraj, a svaki kraj je takođe i početak. Ova koncepcija vremena ima svoje metafizičke korijene. Volja je usko povezana sa budućnošću, sa autentičnom budućnošću, odnosno nepredvidivom i radikalno novom. Međutim, kada govorimo o volji, Arent mora gledati izvan grčkog svijeta, i van svijeta djelovanja, mjereći, jasno sa hrišćanskom tradicijom. Arent smatra da se čin volje ne sadrži u ja želim, već u želim, volja ima refleksivni karakter, ii uvijek se vraća sebi samoj, kada se uzme na primjer komanda: ti moraš, volja odgovara: moraš da želiš - ne uzima naredbe bez da ih reflektuje.6 Ovaj refleksivni karakter volje, ukazuje na to da postoji oblik slobode koji dolazi kao samoopredijeljenje osobe, a u tom samopredjeljenju se nalazi sposobnost pojedinca da izvrši radnje. Ono što najviše zanima Arent jeste politički aspekt slobode, sloboda koja zove govori o postojanju nečeg što nije postojalo. Tako shvaćena sloboda, po njenim riječima nije u srodstvu sa dualnošću volje, već se hrani slučajnošću volje i moći, ne shvaćajući ovaj posljednji termin u smislu snage i moći, već u smislu mogućnosti za djelovanjem. Arent objašnjava da sloboda i volja ne zavise od nekog objekta, i jedna koliko i druga nisu vezane, jednom riječju one su spontane.

Sposobnost za prevazilaženje volje se ne predstavlja kao apsolutna samovolja, već sposobnost za sud. Ovo drugo nije produkt intelekta, već ukusa, i kao takav manifestuje se u prostom „sviđa mi se” ili suprotno, odnosno u odobravanju ili neodobravanju.

Osnova u odobravanju ili neodobravanju je povezana sa ljubavlju, jer ljepota je jedina realnost koja je sposobna da pomjera subjekt prema nekom odgovarajućem objektu bez zavisnosti drugog od prvog, u tome su svi slobodni i spontani.

U tom kontekstu pojavljuje se Arentina koncepcija smrtnog života, a nastaje usko u vezi sa pitanjem šta je u suštini zlo. Polazna tačka njenog istraživanja je u figuri nacističkog zločinca Adolfa Ajhmana. Arent je već bila upoznata sa ovim karakterom kada su njene analize totalitarizma moglo bi se reći bile završene, a susrela se putem direktnog iskustva, kao dopisnik New Yorker -a, gdje je pratila suđenje 1961. Moglo bi se reći da je to bilo odlučujuće duhovno iskustvo, jer ju je orijentisalo na odnos između antropologije i etike, odnosno problema čovjeka između dobra i zla. Cijela zapadna tradicija izbijegava vezu između zla i pakosti, to jest, između zla i precizno determinisane volje. Ali, ključna karakteristika koju Arent shvata kod Ajhmana, nije u čvrstini volje, kod njega ne postoji ni trag čvrstih ideoloških zlih motiva, jedina značajna karakteristika koja se mogla naći u njegovom ponašanju je bila nedostatak mišljenja. Refleksija o odnosu antropologije i etike Hane Arent suočena je sa krizom zapadnog iskustva, kao i odsutstvom moralne objektivnosti, pokušava pronaći put koji ne pada u čisti subjektivizam, kombinujući tvrdnje subjektivnosti u potrazi za kriterijumom koji će na svoj način biti objektivan.

Antropologija Hane Arent nije izgradnja ontološke doktrine, ona čak i ne razmatra tu mogućnost. Umjesto toga ona nastavlja svoju antropologiju prema onome što bi se moglo nazvati teorija kulture. Termin kultura je identičan konceptu svijeta. Ona misli na neku neizbježnu kulturnu dimenziju antropološkog statuta. Tako po stvarnosti, koju Arent naziva svijetom, pojavljuje se kao neposredna posljedica jednostavno u ljudskom subjektu. Prvo se mora razjasniti šta podrazumjeva Arentin koncept svijeta. Radi se o kategoriji, tako artikulisanoj koja se sastoji u svemu što je zajedničko i javno. Izraz „javno” označava sam svijet. Reći svijet, znači isto što i javna sfera ljudskog postojanja.

Nivo privatne sfere se u grčkom polisu kao prostor biološke nužnosti, dok je prostor javne sfere polisa, prostor slobode. Opozicija ova oba sadržaja i njihovih oblasti pokazuje da je život čovjeka podjeljen u dva različita nivoa iskustva. Sa jedne strane čovjek živi svojim fizičkim djelom bića, posvećen zadovoljavanju materijalnih potreba, za samoodržanje i reprodukciju vrste. Arent identifikuje ovaj prvi nivo sa čistom prirodnosti, ni koncept prirode koji ima u sebi nema dovoljno prostora da prizna pojavu ljudske specifičnosti.

U tom prvom nivuou čovjek se poistovjećuje sa svojom animalnom stranom, i opstaje kao bilo koja životinjska vrsta. „Tada se smatralo da je prirodno, samo puko socijalno bivanje zajedno, za ljudsku vrstu predstavlja ograničenje koje nam nameću potrebe biološkog života, potrebe koje su jednake i za ljudsku životinju i za druge oblike animalnog života.”7

Ali, čovjek živi i drugi život, život koji Arent definiše kao domen ljudskih stvari , od kojih ono što je korisno i nužno je u potpunosti isključeno. Sloboda se ovdje poklapa sa specifično ljudskom dimenzijom, to je domen ljudskih poslova. Čovjek više nije predstavljen u njegovom prirodnom nedostatku razlike, već u svojoj raznolikosti i specifičnosti. Odvajajući se od čisto prirodnog nivoa ljudsko biće se predstavlja u svojoj različitosti, Arent naziva ovaj stadijum vještačkim. Čovjek se postavlja u suprotnosti sa onim fizičko-biološkim u sebi.

U drugom nivou čovjek stavlja svoj život pod temu besmrtnosti, tačnije pitanje besmrtnosti traži u svom odgovoru naspram svijeta. Tema besmrtnosti potvrđuje suštinsku tezu o antropološkoj strukturi kulturne dimenzije u Arentinom konceptu. Kulturni momenat predstavlja svjetovni prostor koji nalazi svoje porijeklo i mogućnosti u činjenici da čovječanstvo nije samo jedan organski sadržaj već i duhovni, odnosno da je ljudsko biće upravo to, jer je u stanju da prevaziđe svoju materijalnu prirodu. Arent izražava to kroz oporavak Aristotelove razlike između kategorije života i dobrog života. On je nazivao dobrim životom, život grada, život koji je savladao potrebe za golim opstankom. Svijet se predstavlja kao dimenzija pogodna za čovjekovu najveću manifestaciju. Bez svijeta to jest bez kulture ne bi bilo čovječanstva ili bi postojalo samo na nivou biološkom, i ne bi dostiglo duhovni nivo. Za Arent javno označava sve što se pojavljuje u javnosti, može da se čuje i vidi, i ima najveći publicitet mogući. Svijet kao prostor je opremljen sam po sebi vidljivosti karaktera, i njegov suštinski uslov, je uslov pojave. Sfera svijeta sigurno ima konstituciju suprotnu od materijalne koja je vezana fizičkim potrebama, ali koncept duhovnog koji se ovdje koristi nije definisan suprotnošću vidljivog i nevidljivog.

Može se reći da se kultura pojavljuje gdje je čovjek u djelovanju. Ali, šta tačno Hana Arent želi da prikaže sa vita activa ? Tri oblika ljudske aktivnosti, rad, proizvodnju i djelovanje (u smislu političkom). Tako da u vita activa ostaju isljučene druge aktivnosti takođe specifično ljudske, a to su: volja, prosuđivanje i mišljenje. Ovo se može možda učiniti čudno, da posljednje pomenuto tri aktivnosti koje sa pravom ne pripadaju vita activa, nemaju veze sa oblašću kulture. Međutim, najmanje dvije od ovih tri aktivnosti, tačnije volja i mišljenje imaju zajednički karakter povlačenja iz spoljašnjeg svijeta da bi se okrenuli sebi.

Volja i misao učestvuju u svijetu utoliko učestvuju u formiranju njegovog predmeta. Šta više, da bi svijet bio ono što ne ispunjava uslove za smislom, za čije je istraživanje je u potpunosti posvećen život mislioca?

Odnos vita activa sa svijetom je predstavljen kod Hane Arent kroz odnos suštinski bilateralnih odnosa sa jedne strane, vita activa traži svoje mjesto u svijetu, a bez njega ne bi bio veći značaj na drugoj strani, međutim ovo okruženje, svijet u kome smo rođeni, ne bi postojao bez ljudske aktivnosti koja ga proizvodi, uz proizvodnju stvari, brigom o njima, kultivacijom zemlje, kroz uspostavljanjem političkog tijela. „Svet u kome provodimo svoj vita activa sastoji se od stvari koje su proizvedene ljudskom aktivnošću - ali te stvari, koje postoje samo zahvaljujući ljudima, neprekidno uslovljavaju ljude.”8 Ova izjava koja potvrđuje kulturnu sferu vita activa ponovo potvrđuje centralnu temu koja po Arent, antropologija drži u kontekstu problema u svijetu, ovo može nastati jer je čovjek obdaren bogatstvom vještina i konkretnih aktivnosti, tačnije jer čovjek ima svoju specifičnu konstituciju. Vita activa za Arent označava tri temeljne aktivnosti: rad, proizvodnju i djelanje, međutim ona gleda na značenje koje su imale u antičkom grčkom konteksu oslobađajući ih od progresivnih deformacija nanijetih od Platona. Vita activa je prvobitno posjedovala posebno političko značenje. Prema grčkoj svijesti, jedino političko djelovanje, ne druge vrste djelovanja, ima način da konsturiše autentičan ljudski život.

U ovom procesu razlikovanja u oblasti vita activa, ispostavlja se da je ključno iskustvo koje je rezultiralo u tradiciji zapadne političke misli, suđenje Sokratovo i konflikt između filozofa i politike. Jer na osnovu tog iskustva, čini se da je način političkog života u suprotnosti sa filozofskim, koji je u kontemplaciji. „Antičkoj slobodi od nužnosti života, i od prisile koju nameću drugi, filozofi su dodali slobodu i suzdržavanje od političke aktivnosti (skhole)”9 Ovo znači na neki način da nam tradicija daje suprotnost značenja vita activa u odnosu na ono koje predlaže Arent. Ona ne želi toliko da dovede u pitanje valjanost između ova dva načina života, koliko u hijerhiju između njih, i iznad svega da se povrate prave razlike ii artikulacije između rada, proizvodnje i djelovanja. To ne znači da se treba svrgnuti tradicionalni poredak zamjenom dimenzijom kontemplacije sa sferom aktivnosti, već da se uspostavi ravnoteža između tih dviju sfera.

Onda dolazi do identifikacije dva različita interesa, odnosno izvora dualizma, Arent predlaže da se uspostavi tema besmrtnosti u vita activa i tema vječnosti za vita complativa. U tom sukobu kod Arent, najzanimljivija je činjenica da, dok prvi stub ima kulturni ishod, i taj temelj je u ustavu svijeta, drugi stub je predstavljen u potpunosti u onostranosti .

Ostaje da se analizira kako vita activa učestvuje u konstituisanju svijeta, imajući na umu da je suštinska razlika donošenje tri specifična oblika aktivnosti koja ga čine i njihov rastući poredak. Upravo svijest o ovoj razlici zahtijeva prije svega da počne analizu iz baze hijerarhije, da odvoji rad od proizvodnje proizvoda. Uticaj tradicije čini ovo razlikovanje prilično nestabilnim. Proizvodnja se zasniva na prisutstvu, rad ne ostavlja ništa opipljivo. Plod ljudskog rada su stvari potrošne, potpuno povezane sa biološkim ciklusom pukog preživljavanja fizičkog života, pa su stoga elementi neprestanog metabolizma, koji ima jedinstven način brze potrošnje, a samim tim su vrlo nestabilne. Ovo pomirenje rada u oblasti potreba se ne dovodi u pitanje, Arent uzima i najoriginalnije otkriće Marksa u obzir, o mogućnosti da ljudski rad proizvede i višak, iako svakako na neki način predstavlja slobodan prelazak sa neposrednim potrebama, nije nešto što izlazi iz kruga prirodnog metabolizma.

Arent je svijesna da porijeklo termina i koncept kulture nisu toliko proizvodnja i djelo koliko rad. Ona se prisjeća kako riječ i koncept kulture su rođeni u antičkom Rimu. Riječ je nastala od colere ( rasti, sačuvati...), i prije svega se odnosi na čovjekov odnos sa prirodom u smislu njegovanja i brige, kao i nastanjenja. Riječ život može da se koristi u dvostrukom smislu, s jedne strane, ako se odnosi na kontekst prirode on ukazuje na ciklični nepresušni proces koji gdje god da ide spriječava stvari da traju. Međutim, termin život može da znači nešto potpuno drugačije, suprotno od onoga što podrazumjevamo sa prirodom, nešto što ne zna za cikličnu temporalnost, direktno je označeno sa početkom i krajom. To je upotreba termina život koja raste sa njim, kada se želi ukazati na interval između rođenja i smrti, a upotreba je moguća po uredbi čovjeka. Period ljudskog postojanja je uvijek u vezi sa njegovim biološkim procesom, u smislu da se kreće uvijek od biološkog života koji dijeli sa ostalim živim bićima. U isto vrijeme kada biološki život udje u kontakt sa ljudskim životom, prolazi transformaciju jer on postaje sposoban da raste i da se rasipa, odnosno pretpostavlja temporalnu dimenziju. Koji je rezultat ove suprotnosti? To je rezultat koji se odnosi na rad i koji objašnjava dvosmisleno prirodu te aktivnosti.

Rad kao ljudski odgovor na prirodne nužnosti svakako nije slobodan, služi biološkom životu, ali u isto vrijeme rad je odgovor na ljudske potrebe, i služi ljudski život i kroz njega svijet. Vodeći računa o prirodnom nivou, bori se protiv onoga što priroda nije u korist svijeta. Rad se nikada ne može konsolidovati u nekom trajnom objektu, jer uvijek se ponavljaju prirodne potrebe koje mogu biti plaćene, ali nikad definitivno zadovoljene. Rad nastaje iz potrebe i ne poznaje slobodu. On je svakako neophodan uslov za nastanak svijeta, ali proizvodnja je njegov nužan i dovoljan uslov. Arentin pogled na rad i proizvodnju najbolje se ogleda, u odgovarajućim terminima za čovjeka u ovim aktivnostima: animal laborans i homo faber, kao što se vidi termin čovjek je rezervisan isključivo za ovo drugo. Proizvodnja predstavlja ključnu aktivnost za konstruisanje svijeta, iako u Arentinog hijararhiji djelanje ima najviši rang. Na središnjem mjestu proizvodnje je rezultat poostavarenja, proizvodnja ima za cilj stvarati proizvode, u mogućnosti je stvarati objekte koji odoljevaju vremenu. Ti proizvodi imaju svrhu dati makar viziju besmrtnosti, za raliku od ishoda rada. Arent protivi trajnost procesualnosti, što znači da osnovni atribut onoga što se naziva objekat biće suprotan od procesa. Element koji je neizostavan u procesu proizvodnje je dizajn. Reći da je dizajn osnova proizvodnje znači isto što i reći da realizacija bilo kog objekta podrazumijeva pripremni akt kojim se uspostavlja fiskni model tog objekta. To nije opciona procedura već bitan korak neizbježan u aktivnosti proizvodnje. Projekat je izričit, to jest izričito prolazi kroz sebe. Kultura je predstavljena kao krajnje mjesto suseta između subjektivnosti i objektivnosti, susret koji proizvodi dinamičnu sintezu i uvijek je otvoren, ali u isto vrijeme obilježen etapama.

[...]


1 Hana Arent, Condicio Humana, str. 19, Fedon, Beograd, 2016.

2 Isto, str 19, 20.

3 Isto, str 18.

4 Isto, str 19.

5 Isto, str 16.

6 Hana Arent, Život duha, str 384.

7 Conditio Humana, Hana Arent, str. 37, Fedon, Beograd, 2016.

8 Isto, str. 18.

9 Isto, str. 25.

Excerpt out of 31 pages

Details

Title
Pitanje rada u djelu Hane Arent
Subtitle
O "Animal laborans"
Grade
4
Author
Year
2019
Pages
31
Catalog Number
V459348
ISBN (eBook)
9783668904781
ISBN (Book)
9783668904798
Language
Bosnian
Tags
pitanje, hane, arent, animal
Quote paper
Vanja Vukovic (Author), 2019, Pitanje rada u djelu Hane Arent, Munich, GRIN Verlag, https://www.grin.com/document/459348

Comments

  • No comments yet.
Read the ebook
Title: Pitanje rada u djelu Hane Arent


Upload papers

Your term paper / thesis:

- Publication as eBook and book
- High royalties for the sales
- Completely free - with ISBN
- It only takes five minutes
- Every paper finds readers

Publish now - it's free