Sakralno nazivlje u dvojezicniku "Deutsch-Illyrisches Wörterbuch / Nemacko-Ilirski Slovar" (1842, Ivan Mazuranic i Jakov Uzarevic)

1. Uvod

Njemačko-hrvatski dvojezičnik Deutsch-illyrisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića objavljen je 1842. u Zagrebu, a izdavač mu je i nakladnik Ljudevit Gaj. Polazne njemačke natuknice napisane su goticom, a hrvatske istovrijednice latinicom. U hrvatskoj se leksikografiji taj dvojezičnik smatra prvim hrvatskim modernim rječnikom u kojemu se prikazuje suvremeni hrvatski leksik. Autori su građu prikupljali ponajviše iz njemačko-hrvatskih rječnika koji su im netom prethodili, osobito u oblikovanju i opisivanju znanstvenoga i stručnoga nazivlja. Riječi su preuzimali i iz drugih slavenskih jezika ili su tvorili neologizme. Rječnik sadržava oko 40.000 natuknica, od kojih je 910 natuknica vezano za sakralno nazivlje.

Sakralno se nazivlje u Mažuranić-Užarevićevu rječniku ističe svojom brojnošću, odabirom natukničkih leksema i predloženim istovrijednim rješenjima. Sakralno se nazivlje odnosi na vjeru (katoličku) i bogoštovne obrede, čija je analiza tema ovoga rada. U obradbi sakralnoga nazivlja prvo je zapisana njemačka polazna natuknica i njezina gramatička odrednica (npr. Abbüßung, f.), a potom hrvatska istoznačnica kojoj je navedena gramatička odrednica (pokora, ž.). Ako je njemačkoj natuknici (npr. Abendgebet, s.) hrvatska istoznačnica kolokacija, sintagma, frazem ili parafraza, određena je kao višerječnica (npr. večernja molitva, višerječnica). Zatim je nazivlje razvrstano prema leksičkim i semantičkim kriterijima. Sastavljen je i hrvatsko-njemački preokretnik sakralnoga nazivlja iz Mažuranić-Užarevićeva rječnika. Pri obradbi korištena je PDF inačica Mažuranić-Užarevićeva Němačko-ilirskoga slovara.

Mažuranić-Užarevićev rječnik služio je kao osnova za mnoge rječnike koji su nastali kasnije. Jedan od rječnika nastalih na građi Slovara jest Šulekov Rěčnik němačko-hrvatski. U završnome dijelu ovoga rada napravljena je usporedba sakralnoga nazivlja iz Slovara sa Šulekovim Rěčnikom němačko-hrvatskim prema različitim kriterijima.

2. Hrvatska leksikografija u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda

Godina 1595. zauvijek će biti upisana u povijest hrvatske leksikografije kao godina njezina početka u kojoj je Faust Vrančić tiskao svoj petojezičnik Rječnik pet najuglednijih europskih jezika – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga. Od polovice 17. do početka 19. stoljeća tiskani su brojni rječnici hrvatskih leksikografa. Zatim je uslijedilo vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda kojemu je osim buđenja nacionalne svijesti budnicama i davorijama cilj bila i afirmacija hrvatskoga jezika. Tako su se preporoditelji u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda osim književnošću pozabavili i hrvatskom leksikografijom. Na taj su način nastavili kontinuirani rad na leksikografskom opisu hrvatskoga jezika koji traje još od 16. stoljeća. (usp. Samardžija 1997: 67) Uz Sbirku někojih rěčih koje su u gornjoj ili doljnoj Ilirii pomanje poznane objavljenu 1835. u Danici ilirskoj, za koju Dukat smatra da joj je autor Antun Mažuranić, „i nekoliko opsegom manjih samostalnih rječnika za narodnoga preporoda objavljena su veća i pretencioznije sastavljana leksikografska djela.“ (Samardžija 1997: 67) Ta su djela redom „Richterov i Ballmannov Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik, Drobnićev trojezični Ilirsko-němačko- -talianski mali rěčnik (izrađen u suradnji s Vjekoslavom Babukićem i Antunom Mažuranićem), Němačko-ilirski slovar Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića te Veselićev Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika.“ (Samardžija 1997: 67–68) U dopreporodnom razdoblju latinski je uvijek bio ili polazni ili ciljni jezik, no to se mijenja s dolaskom preporodnih leksikografskih djela: „U tri samostalno objavljena rječnika, njemačko-hrvatskom/hrvatsko- -njemačkom Richter-Ballmannovu (1839. – 1840.), njemačko-hrvatskom Mažuranić- -Užarevićevu (1842) i hrvatsko-njemačko-talijanskom Drobničevu rječniku (1846/49), suodnosni jezik je njemački, a ne latinski.“ (Kapetanović 2002: 73–74). Sva su navedena djela u formiranju književnog jezika kod Hrvata odigrala značajnu ulogu. (usp. Putanec 1962: 507)

Među svim tim rječnicima najboljim se smatra upravo Mažuranićev i Užarevićev Němačko- -ilirski slovar „jer je suvremena mu leksikografska djela 'nadmašio lingvističkom akribijom i smislom za književni izraz' (usp. Putanec 1962: 507).“ (Samardžija 1997: 68)

3. Deutsch-illyrisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar (1842) Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića

3.1. Prikazi Němačko-ilirskoga slovara u domaćim i stranim publikacijama u 19. i 20. stoljeću

Mažuranić-Užarevićev dvojezični rječnik Deutsch-illyrisches Wörterbuch / Němačko- -ilirski slovar objavljen je 1842. godine i, kako tvrdi Zlatko Vince, zaslužan za to da je Ballman-Fröhlichov rječnik brzo pao u zaborav. (usp. Vince 1990: 249) „Iako su se u sjevernoj Hrvatskoj pojavili drugi manji rječnici u tome razdoblju, Mažuranić-Užarevićev pobudio je posebnu pažnju ne samo zbog velike propagande (što je objavljena u tadašnjoj domaćoj i stranoj štampi), kao ni zbog toga što je to bio prvi rječnik pisan novim pravopisom, nego više zbog toga što je to bio prvi veći rječnik koji je sadržavao oko četrdeset tisuća riječi, sastavljen pomno i znalački te je bio prvi moderni hrvatski rječnik u 19. stoljeću.“ (Vince 1990: 249)

Novi rječnik oglašavao se u novinama i časopisima „onoga vremena koji su svi stajali vrlo blizu Gaju i njegovoj štamparnici.“ (Dukat 1937: 2) Ilirske narodne novine „ističu da će to biti 'prvi njemačko-ilirski rječnik ili slovar s organičkim pravopisom'.“ (Dukat 1937: 2) Izdavač i nakladnik Ljudevit Gaj, kao vlasnik štamparnice u kojoj je štampan rječnik (usp. Dukat 1937: 1), pozvao je čitatelje Danice ilirske na kupnju Mažuranić-Užarevićeva Slovara svojim Pozivom k predplati na pèrvi ilirski rěčnik ili slovar s organičkim pravopisom u kojem navodi „da će novi rječnik biti svima koristan, jer će biti 'vjeran savjetnik nesamo Nijemcu, nego i rođenoj braći našoj Čehu, Lehu i Rusu, a osobito pako nam samim koji osim drugih jezika najviše njemačkomu od mladosti po učionicah, po svagdanjem općenju i po upotrebljavanju njemačkoga knjižestva priviknuti, tuđih se duhovnih veriga već jedanput riješiti i k svome pravom, naravskom izvoru opet bistrijim umom i očišćenim srcem povratiti želimo.'“ (Dukat 1937: 5)

Poziv k preplati Ljudevita Gaja „učinio je svoje i upozorio i slavensku i neslavensku javnost na pojavu novog djela od nemale važnosti, jer je Mažuranić-Užarevićev njemačko-ilirski rječnik 'prvi u kojemu se pokušalo u cijelosti njegovoj prikazati novi jezik naše lijepe knjige, naše nauke i našega obrazovanoga društva narodnoga'.“ (Vince 1990: 251-252)

I sam Stanko Vraz u svojemu se Kolu osvrnuo na dvojezičnik: „On sipa obilne hvale na novi rječnik i na pisce njegove.“ (Dukat 1937: 5) Vraz je dodao opasku kako se nada da će autori čim prije izdati i drugi dio (ilirsko-njemački) „jer prvim dijelom zadovoljena je samo želja 'onizih što knjige pišu' – a tih ima kud i kamo manje; oni drugi 'što knjige štiju' i kojih ima kud i kamo više … ' ginu i tuže za drugim dijelom kao gladan za hljebom.'“ I Ljudevit Gaj uputio je želju za drugim dijelom, no ona se nije ostvarila.

Bogoslav Šulek pohvalio je izdavanje ovoga rječničkoga blaga te istaknuo njegove kvalitete: „Kao posebne odlike njegove ističe Bohuslaw ¹ da su pisci upotrebili 'die verbesserte organische Ortographie' (Gajev pravopis) i da djelo sadržava oko četrdeset tisuća 'ilirskih riječi', ali 'keine neugeschmiedeten', već 'bloß solche, die in den älteren Werken zerstreut verzeichnet sind oder doch in dem Munde des Volkes fortleben'.“ (Dukat 1937: 2)

Vladoje Dukat ogromnu pažnju iliraca posvećenu objavljivanju ovoga rječnika objašnjava riječima: „Rječnik izrađen trudom Primorca Ivana Mažuranića i Slavonca Jakova Užarevića prvo je oveće leksikografsko djelo što je izišlo u Zagrebu za vrijeme našega preporoda, pa je stoga prirodno da je ono već samim time pobudilo općenu pažnju.“ (Dukat 1937: 1)

Rječnik je osim u mnogim hrvatskim časopisima i novinama reklamiran i diljem Europe pa su tako mnogi češki, ali i rusko-poljski časopisi prenijeli vijest o njegovu tiskanju. Ta je vijest stigla čak do Leipziga gdje „Jordanovi Jahrbücher für slawische Literatur, Kunst und Wissenschaft, što su tamo izlazili, dva puta pominju Mažuranićev rječnik. Najprije ga objavljuju u bibliografskom odsjeku časopisa – počem se razbira da je i uredništvo Jahrbücher dobilo na ogled i recenziju jedan eksemplar rječnika – drugi put ga bilježe u članku Illyrisches Wörterbuch von Herrn I. Mažuranić.“ (Dukat 1937: 9)

Jordan, koji je ujedno i autor samoga članka, navodi „da su naši stari rječnici teško upotrebljivi zbog nestalne i samovoljne ortografije njihove, domeće: 'Und doch ist gerade die Schreibweise bei einem alphabetisch geordneten Lexicon von entscheidendem Einflussse. Schon in dieser Hinsicht ist das deutsch-illyrische Werk von Gaj [Mažuranić-Užarević] so wichtig, weil es endlich dem Unwesen zu steuern beginnt.'“ (Dukat 1937: 9)

Praški njemački časopis Ost und West. Blätter für Kunst, Literatur und geselliges Leben bio je prvi „koji je donio ozbiljan kritički sud o novom djelu. U članku Mittheilungen über ilirische Literatur … nahodimo dosta oštru, a ponešto i preoštru, kritiku Mažuranićeva rječnika.“ (Dukat 1937: 10) Članak je napisao Aleksander Andrić pod pseudonimom Philoslav. „Philoslav iznosi tri glavna prigovora protiv novog rječnika: 1) da se premalo osvrtalo na tehničke i naučne izričaje; 2) da hrvatska jezična građa nije dovoljno kritički probrana; 3) da u rječniku ima mnogo nezgodnih neologizama.“ (Dukat 1937: 12) Dukat zatim daje svoj kratki kritički osvrt na Philoslavove argumente: „Može se priznati da su drugi i treći prigovor opravdani, no onaj prvi prigovor svakako je preoštar i to stim više što se pisci rječnika ispričavaju u predgovoru baš zbog nedostatka tehničkih termina.“ (Dukat 1937: 12) Dukat opravdava Mažuranića i Užarevića zbog nedostatka tehničkih termina u rječniku navodeći kako je to bio vrlo težak posao jer hrvatski narod dotad „nije imao nikakovih svojih tehničkih izričaja osim za neke najprimitivnije seoske vještine (predenje, tkanje, ratarske poslove, opančariju i sl.)“ (Dukat 1937: 13) te zaključuje kako je Slovar „svakojako prvi naš moderni rječnik: prvi u kojem se pokušavalo u cijelosti njegovoj prikazati novi jezik naše lijepe knjige, naše nauke i našega obrazovanoga društva narodnoga – jezik koji se dakako istom stvarao, no koji će doskora pobjednički ući i u zakonodavno tijelo, u urede, u poslovnice i u škole – i u kojemu se, najzad, ogleda i moderni život onoga vremena.“ (Dukat 1937: 14)

Uspoređujući Mažuranić-Užarevićev rječnik s drugim rječnicima toga vremena, Dukat navodi „da oni, ma i bili izišli poslije godine 1800, još uvijek, sa svojom skučenom zalihom riječi, zapravo pripadaju u srednji vijek, dok nas M.² prvi uvodi u novo doba – u jek XIX vijeka“ (Dukat 1937: 15), a Vince zaključuje da „naši tadašnji rječnici, pa i oni koji su izašli nakon 1800, svojim skučenim rječničkim fondom zapravo pripadaju prošlosti, dok je Mažuranić-Užarevićev rječnik naznačio novo doba, pa se ni Karadžićev rječnik ne može mjeriti 'u leksikografskom obziru' s Mažuranić-Užarevićevim leksikografskim djelom, te Karadžićev kao praktični priručnik zaostaje za tim prvim većim ilirskim rječnikom.“ (Vince 1990: 253)

Iako je prije ovoga rječnika u hrvatskoj leksikografiji postojao već velik niz objavljenih rječnika, „od toga je bila malena korist, jer 'što bijaše dobro za onda, nije za sada…'“ (Vince 1990: 249) „Nove komunikacijske potrebe ilirskoga jezika zahtijevaju i suvremen rječnik koji će, za razliku od starijih i teže dostupnih ili nedostupnih, biti primjereniji (shodniji) aktualnim potrebama i dostupniji.“ (Samardžija 2015: 480)

Osim toga u Hrvatskoj, Slavoniji, Istri, Sloveniji i Srbiji „zavladao je njemački jezik, pa je za te krajeve trebalo prevesti 'savkoliki jezik njemački na ilirski', što je bila opća želja domorodaca.“ (Vince 1990: 249) Mažuranić i Užarević tako su „skupili riječi koje su se stvarale pod utjecajem tadašnjeg kulturnog i javnog života uopće, tako da je taj rječnik 'u nas prvi ogled moderne leksikografije koja je u drugih naroda već bila savršeno razvijena, ali do nas, do onoga vremena, nije bila doprla.'“ (Vince 1990: 252)

3.2. Građa Němačko-ilirskoga slovara

Vladoje Dukat objašnjava na koji su način Mažuranić i Užarević skupljali građu za svoj rječnik: „Dakako, i M-ev je rječnik u prvom redu nastao onako kako su nastala i kako nastaju sva slična preduzeća: sastavljač je njegov najprije uzeo svoje najbliže prethodnike i iz njih pocrpao svu onu jezičnu građu koja je, po njegovu mišljenju, utvrđena i stalna te ne podliježe više kritičkom sudu. A budući da je M. sastavljao njemački i hrvatski rječnik, prirodno je da je najprije i najviše posezao za onim svojim prethodnicima koji su također hrvatske riječi tumačili njemački ili njemačke hrvatski, a to su Voltić, Vuk i Ballmann- -Fröhlich.“ (Dukat 1937: 97) Dukat dodaje kako autori nisu slijepo prepisivali iz njihovih rječnika, već „M. upotrebljava obilno njihovu građu, jednoga više drugoga manje, ali je nigdje ne prenosi slijepo, već je probira prema nekim svojim principima.“ (Dukat 1937: 97) Tako su Mažuranić i Užarević iz Voltićeva Ricsoslovnika (Beč, 1803.) preuzeli između ostalog riječi bogoljubnost (Frömmigkeit), bogoslovac (Gottesgelehrter), ali ne i riječ krivoštovanje (njem. Aberglaube). U Slovaru je Aberglaube prevedeno kao praznovjerstvo, praznovjerje. (usp. Dukat 1937: 98) „Tu i tamo se dešava da se riječi i tumačenje slažu, ali se ne slažu oblici hrvatske riječi. Korkrinde kazuje M.: pluta, a Vo.³: plut, pluto. Voltićev čun (Kegel) M. je promijenio u čunj.“ (Dukat 1937: 98)

Autori su puno više riječi preuzeli iz Vukova Srpskog riečnika iz 1818., njih oko 70. (usp. Dukat 1937: 99) „Najzad se M. poslužio i Ballman-Fröhlichovim rječnikom, svojim najbližim prethodnikom, premda je i sâm morao razbirati da je taj rječnik vrlo slabo djelo. No kako je ipak zagledao u nj, nije se dakako uvijek mogao oteti njegovu utjecaju i tako je priličan broj Fröhlichovih riječi prešao i u njegov rječnik. Čini se da je M. prenosio naročito one riječi za koje mu je citat vrela jamčio da su riječi pouzdane.“ (Dukat 1937: 102-103) Ivan Mažuranić građu za svoj rječnik preuzeo je, prema Dukatu, i iz Sbirke někojih rěčih koje su u gornjoj ili doljnoj Ilirii pomanje poznane objavljene u Danici 1835.: „To je stim razumljivije ako je istina da je tu zbirku složio Antun Mažuranić, brat Ivanov.“ (Dukat 1937: 104)

Kako Dukat navodi, autori se pri sastavljanju građe nisu služili starijim rječnicima, jedino Stullijem. Iz njegovih su rječnika preuzeli sljedeće riječi: evrijen (Hebräer), lizimir, lizimirstvo (Frömmelei, Frömmler). (usp. Dukat 1937: 104-105) „No ima i takovih riječi u M-a kojih nema nijedan stariji rječnik, pa se mora uzeti da ih je on unio iz svoga materinjega govora. Takova je pr. riječ požup kojom se tumači njemačko: Kirchner (= zvonar, požup, prakatur).“ (Dukat 1937: 105)

Bogoslav Šulek pohvalio je izdavanje ovoga rječnika te je istaknuo „da u njem nema nikakovih neugeschmiedete Wörter, već samo takovih koje su pokupljene iz naših starih rječnika i iz naše starije domaće literature.“ (Dukat 1937: 106) Dukat dodaje kako tu Šulekovu opasku trebamo uzeti s rezervom jer se autori ovoga rječnika nisu mogli ograničiti na naše starije rječnike s obzirom na to da su htjeli stvoriti prvi hrvatski moderni rječnik, već su pomoć potražili negdje drugdje. (usp. Dukat 1937: 106) Tako se Mažuranić pri izradi ovoga rječnika poslužio češkim, ruskim i slovenskim riječima: „Maretić je u M-evu rječniku našao dvadeset i dvije riječi koje su po njegovu mišljenju bezuvjetno češkoga podrijetla; šezdeset i osam koje su bez sumnje potekle iz ruskog jezika, pa trideset i dvije za koje se ne može odrediti jesu li prenesene iz češkog ili ruskog jezika.“ (Dukat 1937: 107) Dukat smatra kako su Mažuranić i Užarević pri izradi svojega rječnika jedan dio riječi preuzeli iz Ballman- -Fröhlichova Ilirsko-nemacskog i nemacsko-ilirskog rukoslovnika: „Od ruskih i češkoruskih što ih navodi Maretić u svojoj raspravi, velika većina (oko sedamdeset) nahode se već i u B.-F-a⁴, pa ih je po svoj prilici M. odanle i izvadio.“ (Dukat 1937: 112) Neke su od tih riječi porok, savjest (sovjest), sveštenik. (usp. Dukat 1937: 112) Unatoč činjenici da je Ballman- -Fröhlichov rječnik poslužio Mažuraniću i Užareviću pri izradi Němačko-ilirskoga slovara Dukat navodi po čemu se Slovar razlikuje od Rukoslovnika: „Napredak prema starijem rječniku razbira se u tome što B.-F. kadšto naprosto ispisuje rusku (češku) riječ, dok M. nastoji da svim tim riječima poda hrvatsko lice.“ (Dukat 1937: 112) Osim toga, Dukat je ustvrdio da je Rukoslovnik „vrlo loše djelo, na brzu ruku izrađeno i od nepoznatih lica.“ (Dukat 1933: 1)

Kada autorima rječnika ni drugi slavenski jezici nisu mogli pomoći, bili su primorani sami skovati nove riječi. Na taj su način „pokretali tvorbene mogućnosti hrvatskoga jezika i tako uglavnom uspješno popunjavali praznine na ilirskoj strani svoga djela (npr. s. v. Religion donose věrozakon, bogočastje i bogoštovje; s. v. Verkörperung donose tělotvorba; s. v. Vielgötterei donose mnogbožtvo, velebožtvo).“ (Samardžija 2015: 480-481) Autori su znali preuzimati i neologizme drugih književnika: „U njegovu rječniku ima neologizama koji su općeno prihvaćeni te i danas još živu, a ima i takovih kojima se već davno zameo trag.“ (Dukat 1937: 113-114)

Mažuranić i Užarević u svoj su rječnik umetnuli kratku njemačku gramatiku napisanu hrvatskim jezikom pod imenom Pàrvi početki němačke slovnice, koja je čisti prijevod Henschelove gramatike (usp. Dukat 1937: 124): „Osim hrvatskih i drugih slavenskih rječnika zagledavao je M. i u jedan strani rječnik, a to je Henschelov rječnik francuskog i njemačkog jezika Neustes französisch-deutsches und deutsch-französisches Wörterbuch, pa je iz toga rječnika i on u svoj rječnik umetnuo kratku njemačku gramatiku.“ (Dukat 1937: 124) Autori to uopće ne taje, već u predgovoru pišu: „Što se u ovoj knjizi govori o němačkoj slovnici, uzeto je iz slovara němačko-francezkoga od Henšela; njemu dakle i ukor i slava; jer mi němački slovničari nit jesmo nit hoćemo da budemo.“ (Mažuranić-Užarević 1842: 11 nepag.) Pri kraju svoje analize Slovara Dukat navodi neke osobitosti u zapisivanju rječničke građe koje se danas smatraju pogrešnima.: „M. piše infinitive glagolâ bez razlike sa ti ili t (ći, ć) na kraju, pa čak i običnije piše t (osobito kad je glagol povratan: topiti, taliti; topit se, talit se). To dakako nije bila pogreška u vrijeme kad se rječnik izdavao, jer krnji infinitivi živu u narodnom govoru a upotrebljavali su se i u književnom jeziku dugo vremena, pa se i M. posve prirodno služio njima.“ (Dukat 1937: 126)

3.3. Pitanje autorstva Němačko-ilirskoga slovara

Němačko-ilirski slovar djelo je dvojice autora – Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića koje je upravo Ljudevit Gaj pozvao na izradu ovakvoga rječnika jer su bili „glave u preporodu knjižestva našega mnogo zaslužne i skoro svim europejskim jezikom věšte.“ (Gaj 1841: 58) Do dandanas ostalo je nepoznato u kojoj su mjeri njih dvojica podijelila posao pa mnogi kritičari smatraju kako je veći dio odradio Mažuranić. Shodno tome mnogi smatraju kako njemu trebaju pripasti veće zasluge: „Tadija Smičiklas čak tvrdi da je Mažuranić sâm i zamislio takav rječnik, jer u biografiji njegovoj, koju je napisao za Spomenknjigu Matice Hrvatske (Zagreb, 1892) kazuje: 'U ovo doba rodi mu se sama od sebe misao da obradi rječnik njemačko-hrvatski.'“ (Dukat 1937: 127) Dukat dalje navodi kako iz biografije Ivana Mažuranića, koju je napisao njegov sin Vladimir, možemo doznati „da je Mažuranić školske godine 1839–1840 bio namjesni učitelj u zagrebačkoj gimnaziji i da je u to vrijeme, premda se pripravljao za advokatski ispit, u društvu s Užarevićem počeo izrađivati rječnik, a u jesen 1840, preselivši se u Karlovac, da ga je 'dovršio i izdao'.“ (Dukat 1937: 127) Dukat dodaje kako je za vrijeme Mažuranićeva boravka u Karlovcu Užarević bio ili u Zagrebu ili u Beču (gdje je 1842. završio medicinu) pa nisu ni mogli zajedno dovršiti rječnik, već je posao zasigurno obavljao samo Mažuranić. (usp. Dukat 1937: 127) Uz spomenuti autorski dvojac Dukat smatra kako je za Slovar zaslužan još netko, i to upravo Ivanov brat Antun Mažuranić. Ivan Mažuranić dio građe za rječnik preuzeo je iz Antunove Sbirke někojih rěčih i budući da se on veoma zanimao za leksikografiju, „bilo bi pravo čudo da Antun, kraj filološkog znanja i iskustva svoga, ne bi bio pomogao savjetom i djelom brata svog Ivana…“ (Dukat 1937: 128) Dukat tu svoju pretpostavku temelji i na činjenici da je Slovar završen u razmjerno kratko vrijeme. (usp. Dukat 1937: 128)

3.4. Mjesto Němačko-ilirskoga slovara u hrvatskoj leksikografiji

Mažuranić-Užarevićev rječnik služio je kao osnova za mnoge rječnike koji su nastali kasnije. Kako je potražnja za hrvatsko-njemačkim i njemačko-hrvatskim rječnicima sve više rasla „tako je trud Mažuranića i Užarevića prelazio iz jednoga rječnika u drugi i vazda se ponovo, da tako rečem, preporađao do najnovijeg vremena.“ (Dukat 1937: 130) Jedan od rječnika nastalih na građi Slovara jest Šulekov Rěčnik němačko-hrvatski: „M-ev je rječnik nesamo dvadesetak godina starije djelo, već i jedan od temelja na kojima je izgrađen Šulekov rječnik, naročito za onu građu koja objema rječnicima daje moderni karakter.“ (Dukat 1937: 132) Samardžija objašnjava na koji je način Slovar poslužio kao temelj za Šulekov rječnik: „Šulek je u svome leksikografskom radu nasljedovao ne samo pojedinačna Mažuranićeva i Užarevićeva leksička rješenja, nego i njihove nazore o jezičnom planiranju u području leksika“ (Samardžija 1997: 69) te dodaje: „U svome leksikografskom radu, pogotovo u oblikovanju hrvatskoga znanstvenog nazivlja, Bogoslav Šulek išao je Mažuranićevim i Užarevićevim tragom preuzevši od njih ili gotova leksička rješenja ili modele po kojima su izrađena ta rješenja, što su potom, iz neznanja i/ili drugih razloga, vukovci kritizirali kao da je sve Šulekovo djelo.“ (Samardžija 1997: 80) Upravo je zbog prepisivanja nekih gotovih leksičkih rješenja iz Slovara u svoj Rěčnik němačko-hrvatski, s čime kritičari tada nisu bili upoznati, Šulekov rječnik zadobio puno više pozornosti koja je zapravo trebala pripasti Mažuraniću i Užareviću: „U slijedećim će se razdobljima pretežno spominjati veći i opsežniji Šulekov Njemačko-hrvatski rječnik iz godine 1860, ali se s pravom smatra da je i Mažuranić- -Užarevićev zaslužio veću pažnju, jer je on 'ne samo dvadesetak godina starije djelo, već i jedan od temelja na kojima je izgrađen Šulekov rječnik, naročito za onu građu koja objema rječnicima daje moderni karakter'.“ (Vince 1990: 256)

Samardžija zaključuje da „iako MUR⁵ iz različitih razloga nije u svemu ispunio očekivanja svoga izdavača i njegova kruga, a usto je cijenom bio prilično nedostupan suvremenicima (što je sve pripomoglo neobjavljivanju njegova drugog, ilirsko-njemačkoga dijela), ipak je imao važnu ulogu u poslijepreporodnim nastojanjima oko leksičke obnove hrvatskoga jezika…“ (Samardžija 1997: 69)

4. Sadržaj i struktura Němačko-ilirskoga slovara

Mažuranić-Užarevićev Deutsch-illyrisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar na samome početku donosi predgovor dvojice autora. Predgovor je najprije napisan na njemačkome jeziku i njemačkome pismu gotici i govori o problemima s kojima se sastavljači rječnika suočavaju: „… die Verfasser desselben stehen auf diesem Felde auf Niemandes Schultern: nur wolle man nicht die vielen Mängel, wie es leider bei Recensionen slavischer Bücher nicht selten geschieht, so sehr der ilirischen Sprache, als vielmehr der jeßigen nationalen Kulturepoche in unserem Vaterlande, und den diesfälligen Kenntnissen der Verfasser zuschreiben.“ (Mažuranić-Užarević 1842: 9 nepag.) Slijedi i predgovor na hrvatskome jeziku i latiničnome pismu u kojem autori opisuju teškoće s kojima su se suočavali tijekom sastavljanja rječnika ponajviše zbog različitosti tih dvaju jezika, ali i činjenice da se hrvatskim jezikom do tada vrlo malo govorilo: „Duh němačkoga jezika različit je jako od duha ilirskoga jezika. Što Němac kadkada kaže jednom rěči, to mi nemoremo neg s više; a što mi često s jednom rěči izgovorimo, tomu trěba u njega kadgod i tri i četiri. A to se još većma ukazuje u frazah, u poslovicah itd.“ (Mažuranić-Užarević 1842: 10 nepag.) Autori zatim na hrvatskome jeziku donose pregled gramatike njemačkoga jezika Pàrvi početki němačke slovnice preuzet iz Henschelova rječnika francuskoga i njemačkoga jezika Neustes französisch-deutsches und deutsch-französisches Wörterbuch u kojem je popisana njemačka abeceda te izgovor određenih njemačkih glasova. Navedeni su i sastavljeni suglasnici (ch, sch, sz, ck, tz) i dvoglasnici u njemačkome jeziku (ai, ei, oi, ui, au, äu, eu). Slijedi pregled njemačkih određenih i neodređenih članova (der, die, das; ein, eine, ein) te sklonidbena pravila za imenice u sva tri roda te oba broja:

„Počela obćena.

Svako samostavno se more sklanjati.

Ali ženska samostavna u jednobroju nemogu, nego samo u višebroju.

Samo u drugom sklanjanju je različit tužbeni mužkih samostavnih od imenovanja njihova.

Višebrojni dajni se dokonča svigdar na – n.

Sad ne dopuštaju Němci neg dva sklanjanja, od kojih jedno odgovara pȧrvomu, drugomu i petomu; a drugo tretjemu i četvȧrtomu něgdašnje nauke.“

(Mažuranić-Užarević 1842: 15 nepag.)

Zatim se obrađuje sklonidba vlastitih imena:

„Imena vlastita mužka na –s, a ženska na –e imaju u rodovnom jednobrojnom –ens, a u dajnom –en. Ali tudja vlastita imena na –s nemogu se skoro nikad sklanjati.“

(Mažuranić-Užarević 1842: 18 nepag.)

Slijedi sklonidba određenih i neodređenih članova s pridjevom i imenicom koju dopunjuju:

„Jednobroj

Im. ein guter Mann, eine gute Frau, ein gutes Kind,

Rod. eines guten Mannes, einer guten Frau, eines guten Kindes,

Daj. einem guten Manne, einer guten Frau, einem guten Kinde,

Tuž. einen guten Mann, eine gute Frau, ein gutes Kind.“

(Mažuranić-Užarević 1842: 18 nepag.)

Autori pregled nastavljaju s kratkim presjekom komparacije pridjeva:

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten⁶

Slijedi popis glavnih i rednih brojeva (stožerni i redovni brojnici) te brojevnih priloga (pristavci i prilozi brojni), kao i pregled vrsta zamjenica (zaimena pokazna, zaimena odnosna, zaimena osobna, zaimena posědovna).

Sljedećih nekoliko stranica ove slovnice posvećeno je glagolima. Navedeni su najprije pomoćni glagoli sein, haben i werden, a zatim tvorba prezenta:

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten⁷

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten⁸

Slijedi tvorba aktiva i pasiva te na samome kraju popis kratica koje su autori koristili u sastavljanju rječničkoga dijela s objašnjenjem. Na slici je prikazan dio toga pregleda kratica.

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten⁹

Sam rječnički dio počinje sa slovom A i završava sa slovom Z (polazna je natuknica u rječniku njemačka). Rječnik sadržava i popis muških i ženskih imena naslovljen kao Verzeichniß der Manns- und Frauennamen (Mužka i ženska imena) (npr. Aaron, m. Aron; Theodora, f. Toda (fam. Todica)) te popis zemljopisnih imena – zemljopisnih područja te naziva za etnike i ktetike tih područja Verzeichniß geographischer Namen (Zemljopisni slovar) (npr. Feuerland, n. Ognjena zemlja, Feuerländer, m. Ognjenozemac; –in, f. Ognjenozemka, Feuerländisch, adj. ognjenozemski).

Na kraju Slovara nalazi se popis njemačkih nepravilnih glagola Tabla od glagoljah pàrve sprege i glagoljah nepravionih s navedenim oblikom za preterit te oblikom za particip i infinitiv glagola:

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten¹⁰

Na slici je prikazan dio pregleda nepravilnih glagola uz napomenu: „Ovo je uredjeno za moć tražit poluprošasta vrěmena němačkih glagoljah i vidět, koje im nesvȧršeno vrěme odgovara; a što će koji glagolj reći, pogledaj u slovar na svoje město.“ (Mažuranić-Užarević 1842: 485)

5. Analiza rječničkih natuknica

Polazna je natuknica u Slovaru na njemačkome jeziku pisana goticom. Natuknice se nižu abecednim redom i protežu na 500 stranica. Prva je natuknica u rječniku slovo A, a posljednja imenica Zyselmaus. Nakon navedene natuknice slijedi njezino gramatičko obilježje označeno kraticom i zatim hrvatska istovrijednica (npr. Bischofskreuz, n. biskupski križ; Kreuzen, sich, v. r. križat se, kȧrstit se).

Sve su kratice zapravo latinski nazivi toga obilježja – npr. kod imenica se navodi f. (femininum) za ženski, m. (masculinum) za muški, a n. (neutrum) za srednji rod. Pokraj imenica kao što su Allerheiligen i Mysterien (imaju samo množinu) navodi se pl. (bez oznake roda), dok kod imenica Kirchenväter, Reliquien i Altvordern, koje također imaju samo oblik u množini, uz oznaku broja stoji i oznaka roda. Nakon gramatičkoga obilježja slijedi njezina istovrijednica na hrvatskome jeziku. Ta istovrijednica ponekad je jedna riječ (npr. Beikirche – kapela), više riječi istoga ili različitoga značenja za istu natuknicu (npr. Anfechtung – napast, tentacia) ili višerječnica. Kod višerječnica javljaju se sintagme (npr. Bußtag – dan od pokore) ili kolokacije (npr. Chorhemd – misna košulja). Uz istovrijednicu na hrvatskome je jeziku ponekad uz samu riječ navedeno i dodatno objašnjenje pojma u zagradama, npr. augustinac (kaludjer), breva (list papinski), posvjetjenje (u misi). I polazna natuknica ponekad uza se ima dodatno objašnjenje u zagradama koje slijedi nakon gramatičkoga obilježja, npr. Stuhl, m. (in der Kirche), Frevel, m. (in heiligen Sachen). Sakralno nazivlje u rječniku, koje se propituje u ovome radu, obilno je zastupljeno u Slovaru s 910 polaznih njemačkih natuknica. Od toga su 272 imenice ženskoga roda, 286 imenica je muškoga roda, a 150 ih je srednjega roda. Trima je imenicama naveden samo broj (množina), ali ne i kojeg su roda.

Uz pridjeve je kao gramatičko obilježje navedena kratica adj., koju sami autori objašnjavaju riječima adjectivum, Beiwort, pristavak (npr. Lutherisch, adj. luteranski). Nakon toga slijedi hrvatska istovrijednica, najčešće kao jedna (Allerheiligst – presvet) ili dvije riječi istoga ili sličnoga značenja (npr. Abbitlich – prostiv, oprostiv). Rijetko je to sintagma (npr. Bibelfest – věšt pismu svetomu). Osim opisnih (npr. Barmherzig – milosȧrdan, milostiv) u rječniku postoji i velik broj posvojnih pridjeva (npr. Apostolisch – apostolski). Ponekad se određena natuknica osim kao pridjev mogla odrediti i kao prilog jer pridjev i prilog u njemačkome jeziku imaju isti oblik (npr. Heilig – svet, sveto). Natuknici Auferstanden autori su dali gramatičko obilježje pridjeva, dok njezina istovrijednica na hrvatskome jeziku glasi uskȧrsnuvši i riječ je o glagolskome prilogu prošlom (koji njemački jezik ne poznaje), a ne o pridjevu. Pridjeva vezanih za sakralno nazivlje u Slovaru ukupno je 99.

Glagole su autori s obzirom na gramatičko obilježje podijelili na verbum activum, thätiges Zeitwort, čineći, tvoreći glagol (v. a.), verbum neutrum, intransitives Zeitwort, glagolj srědnji (v. n.) i verbum reciprocum, zurückführendes Zeitwort, glagol zaměniti, odbojni (v. r.), tj. na aktivne, neprijelazne i povratne glagole (npr. Einpfarren, v. a. parokii, plovanii podložiti, užupiti; Erstehen, v. n. uzkȧrsnuti; Erbarmen, sich, v. r. smilovat se, smilit se, milosȧrdje, pomilovanje, milost imati). Aktivnih je glagola vezanih za sakralno nazivlje ukupno 71, neprijelaznih 11, a dva su glagola okarakterizirana i kao aktivna i kao neprijelazna (Communiciren – pričestiti; pričestit se i Beichten – izpoviděti, izpovědati; izpovědat se, izpovidět se), dok je povratnih ukupno četiri. Nakon gramatičkoga obilježja često slijedi neka fraza na njemačkome u okviru natuknice i tek onda hrvatska istovrijednica za tu frazu (npr. Begehen à ein Fest begehen – svetkovati, slaviti koi blagdan, Führen à in Versuchung führen – uvest u napast). Kao istovrijednica na hrvatskome ponekad je to jedna riječ (npr. Abgeißeln – bičevati), često više riječi istog ili različitog značenja za istu natuknicu (npr. Celebriren – slaviti, dičiti, hvaliti) ili kolokacija (npr. Abbitten – dobiti, dobivati silom od molitve). Rijetko se javljaju višerječnice u formi sintagme (npr. Annageln – pribijati čavlom). Autori su najčešće glagole bilježili s infinitivnim nastavkom -ti, jedino ako je bila riječ o povratnome glagolu, frazemu ili sintagmi, izostavili bi završno -i (npr. postiti, postit se), no to svoje načelo nisu provodili dosljedno (npr. metnuti u broj od svetacah, zabrojit medju svetce). Kod bilježenja istovrijednica za glagole su najčešće u prijevodu na hrvatski jezik pisali glagol i u svršenome i u nesvršenome obliku (npr. Verkündigen – navěstiti, navěštivati) jer njemački jezik ne razlikuje vid glagola.

Od nepromjenjivih vrsta riječi koje su dio sakralnoga nazivlja ovoga rječnika u analizi su uočeni prilozi koje su autore bilježili zajedno s pridjevima. Izuzetak je jedino sljedeći primjer u kojem je njemačka natuknica određena samo kao prilog, ali ne i kao pridjev: Testamentisch, Testamentlich – u testamentu, po testamentu, no u prijevodu na hrvatski riječ je o višerječnici koja se sastoji od prijedložnoga izraza, odnosno prijedloga i imenice, a ne o prilogu. Autori prilog zapisuju kraticom adv. koju definiraju kao adverbium, Nebenwort, prislovje, prilog. Osim priloga dio rječnika sakralnoga nazivlja jesu i jedan usklik i jedan prijedlog. Usklik je Kyrie eleison koji autori bilježe kraticom interj. (interjectio, Zwischenwort, medjumetak) i prevode kao zaziv gospodine pomiluj. Kratica za prijedlog jest prp. (praepositio, Vorwort, predlog), a primjer na koji nailazimo jest um i uz njega odmah fraza um Gottes Willen; um Ostern te prijevod za boga, za ljubav božju; okȯ uzkȧrsa. Dvije su natuknice ostale bez opisa svojega gramatičkog obilježja Amen (amen, amin; tako budi) i Gotteskasten (kasa cȧrkovna; škrinjica za milostinju). Pretpostavlja se da riječi Amen autori nisu dali nikakvo gramatičko obilježje jer nisu znali kamo bi je svrstali (Anić i Goldstein npr. u svojemu Rječniku stranih riječi definiraju amen kao uzvik), dok su riječi Gotteskasten vjerojatno zaboravili staviti oznaku m. za muški rod jednine s obzirom na kompleksnost i veličinu rječnika (autorima su se potkrale još neke greške tijekom sastavljanja dvojezičnika). Ostale se promjenjive i nepromjenjive vrste riječi ne spominju u okviru sakralnoga nazivlja pa ih se nećemo posebno ni doticati. Mažuranić i Užarević svaku su natuknicu pisali velikim početnim slovom bez obzira na to je li riječ o pridjevu, imenici ili glagolu (u njemačkome se jeziku jedino imenice uvijek pišu velikim početnim slovom), dok su njezine istovrijednice na hrvatskome uvijek pisane malim početnim slovom, čak i riječi koje bi se prema pravopisnim pravilima u hrvatskome jeziku trebale pisati velikim slovom, kao što su riječi iz poštovanja i počasti, imena blagdana i sl. (npr. božić, svi sveti, spasitelj, uzašastje gospodinovo).

Gramatička su obilježja za potrebe ovoga rada samostalno dodana hrvatskoj istovrijednici. Od ukupnoga broja imenica u korpusu sakralnoga nazivlja 269 ih je muškoga roda i a-deklinacije (npr. vikar), a 15 muškoga roda i e-deklinacije (npr. papa, vangjelista). Osam imenica muškoga roda imaju oblik samo u množini (te riječi formalno imaju oblik u jednini u hrvatskome jeziku, no jednina i množina iste riječi imaju drugačiji oblik u njemačkome jeziku, npr. praotac je Altvater, a praotci su Altvordern). Takvih je sedam imenica a-deklinacije (npr. praotci, redovnici), a samo jedna e-deklinacije (poglavice (popovske)). Imenica višnji, koja se također pojavljuje u korpusu, jest poimeničeni pridjev muškoga roda i deklinira se prema pridjevskoj deklinaciji. Srednji rod čini 148 imenica, sve su a-deklinacije (npr. poganstvo), a jedna ima samo množinu (npr. otajstva). Imenica ženskoga roda ima ukupno 206 i od toga ih 166 pripada e-deklinaciji (npr. parokia), a 35 i-deklinaciji (npr. pravověrnost, pričest) dok ih pet ima oblik samo u množini (četiri pripadaju e-deklinaciji (relikvie, kvatre), a jedna i-deklinaciji (moći)).

Glagoli su, također, samostalno razvrstani prema vidu. U korpusu sakralnoga nazivlja hrvatskih istovrijednica tako je 50 glagola nesvršenoga vida (npr. svetiti, štovati), 71 je glagol svršeni (sagrěšiti, pokȧrstiti), a tri su dvovidna (znati, biti, htjeti).

6. Analiza prijevodnih istovrijednica

6.1. Njemačka polazna natuknica i hrvatske istovrijednice

Analizom je sakralnoga nazivlja Mažuranić-Užarevića Slovara uočeno da je hrvatsku istovrijednicu za jednu natuknicu na njemačkome jeziku često činilo više riječi (npr. Abgott – nebog, idol, kumir, krivi bog), a rjeđe samo jedna riječ (Hölle – pakao), što znači da je za određenu riječ na njemačkome jeziku u hrvatskome postojalo nekoliko sinonima za to isto značenje.

U nastavku slijedi tablica većega dijela njemačkih natuknica kojima su hrvatske istovrijednice činile tri ili više riječi istoga ili sličnoga značenja, a rijetko različitoga značenja.

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

[...]

¹ Bogoslav Šulek, njegovo rođeno ime.

² Dukatova kratica za Ivana Mažuranića.

³ Dukatova kratica za Josipa Voltića.

⁴ Dukatova kratica za Ballmann-Fröhlich-Richterov Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik / Illirisch- -deutsches und deutsch-illirisches Handwörterbuch (1839 i 1840).

⁵ Samardžijina kratica za Mažuranić-Užarevićev Němačko-ilirski slovar.

⁶ Slika je preuzeta iz Mažuranić-Užarević 1842: 19 nepag.

⁷ Slika je preuzeta iz Mažuranić-Užarević 1842: 25 nepag.

⁸ Slika je preuzeta iz Mažuranić-Užarević 1842: 25 nepag.

⁹ Slika je preuzeta iz Mažuranić-Užarević 1842: 31 nepag.

¹⁰ Slika je preuzeta iz Mažuranić-Užarević 1842: 25 nepag.