Autonomija volje ugovornih stranaka kod prodaje sa elementom inostranosti

1. OPĆI DIO

1.1. Opredjeljenje teme i namjena rada

Na duboke promjene koje su nastale u društveno-ekonomskim odnosima i razvoj svijeta, u velikoj mjeri su uticala vanjsko-trgovinska poslovanja robnih prometa i razmjena i priroda svjetskih društveno-ekonomskih odnosa. Promjene su nastupile zbog preobražaja i razvoja proizvodnih snaga i promjena u proizvodnim odnosima, koje su nastale kao rezultat permanentnog razvijanja, proširenja i obogaćivanja sadržaja i oblika ekonomske saradnje, između zemalja u razvoju i u drugim zemljama, što je imperativ bržeg društveno-ekonomskog razvoja i ostvarivanja poznatih zajedničkih principa spoljne politike.^[1]

Saradnja među zemljama u razvoju, treba da se razvija na principu sa V-tog Samita nesvrstanih zemalja u Kolombu, na akcionom jedinstvu nesvrstanih zemalja i zemalja u razvoju, na principima kolektivnog oslanjanja na sopstvene snage zemalja u razvoju i međuzavisnosti i pristupa za dijalog sa razvijenim industrijskim zemljama.

Saradnja zemalja u razvoju, treba u praksi sve više da anticipira novi međunarodni ekonomski poredak. To je bitan uslov za brži privredni razvoj kao i društveni razvoj zemalja i jačanje njihovog ekonomskog i političkog uticaja na globalne promjene u međunarodnim ekonomskim odnosima.^[2]

Udružena privreda zemalja bivše Jugoslavije bila je angažovana na tržištima zemalja u razvoju. Najveću pažnju posvetila je unapređenju saradnje na sektoru izvođenja investicionih radova u inostranstvu i na sektoru robnog prometa i razmjene.^[3]

U današnjim uslovima je teoretski i praktično dokazano da uključivanje nacionalne privrede u svijetu predstavlja neophodnu komponentu u privrednom razvoju svake privrede. Savremeni razvoj sve više insistira i isključuje elemente autarhičnosti u razvoju nacionalnih privreda i potencira mnogo jaču povezanost nacionalne sa svjetskom privredom. Putem uključivanja nacionalne privrede u svjetsku, valorizuje se jedan dio njenog proizvodnog utrošenog rada pri razmjeni sa drugim privredama i proizvodnji određenih grana adaptira spoljnim kriterijumima rentabiliteta i uslovima privređivanja. Međutim, uključivanje jedne privrede u svjetsku, determinisano je brojnim unutrašnjim i spoljnim faktorima. Zbog toga su značajna istraživanja koja se odnose na analizu dejstva i značaja tih brojnih relevantnih faktora u ekonomskim odnosima sa inostranstvom.

Izgrađivanje konzistentnog pravnog sistema u ovoj oblasti na makro i mikro planu, te usavršavanje oblika i modela društvenih dogovora i samoupravnih sporazuma prenošenje sve većih kompetencija u uređivanju ove materije na privredne subjekte i zajednice, ostvarivanje uslova i pretpostavki za efikasniji sistem, su jedni od osnovnih zadataka savremene faze izgrađivanja pravno-ekonomskog produkcionog odnosa i uspješne ekonomske saradnje zemlje u vanjskoj politici poslovanja sa inostranstvom.^[4]

Zato će, glavna tema ovog rada biti obrada i uporedna analiza pravnog uređivanja Autonomije volje u ugovoru o prodaji sa elementom inostranosti i površinski ugovor autonomnog privrednog prava. Autonomija volje stranaka kao historijski komperativni uvid pitanja i tumačenja ugovora u kapitalističkim i evropskim socijalističkim državama, s posebnim akcentom na uređenje bivše SFRJ, gde je razvojna usmjerenost ovog područja s pravnog i društveno-ekonomskog gledišta, najizraženija. Posebno će se posvetiti pažnja pravnom rješavanju sporova koji nastaju u vanjsko-trgovinskom poslovanju.

Uporednom metodom ćemo, uz raščlanjivanje oblika i sadržine ugovora o prodaji sa elementom inostranosti kao nužnog instrumenta podsticaja izvoza u periodu političke i ekonomske nestabilnosti u svijetu koji uz osiguranje izvoznih kredita predstavlja nezamjenljiv instrument zaštite izvozne privrede od gubitaka u spoljno-trgovinskom poslovanju i sadržine pojedinačnih kategorija u kapitalističkim i socijalističkim zemljama Evrope i svijeta, na osnovu sada važećih zakonskih propisa, bar donekle, upozoriti i na razvojne struje u građanskim državama i bitna stajališta njihovih doktrina.^[5]

Proučavanje vanjsko-trgovinskog poslovanja i pravnog osiguranja ugovora o prodaji sa elementom inostranosti, kao i instrument robnog prometa i uzroka sporova u vanjsko-trgovinskom poslovanju, ako se u uvodu, barem grubom nacrtu ne obradi ova problematika iz društveno-ekonomskih odnosa, i nesagleda, ne samo međusobna povezanost zemalja u razvoju i nesvrstanih zemalja nego i određenost i zavisnost pravnog uređenja od nivoa materijalne osnove, i iz njega izviruće društvene strukture, bilo bi ne samo nepotpuno nego čak i pogrešno.

U ovom radu imamo za cilj posebno da pokažemo historijski razvoj Autonomije volje sa pravno-političkog aspekta kao posljedicu – logičnu samih ciljeva buržuaske revolucije koji su na taj način uništili i posljednje atake feudalnog apsolutizma i njegovih unutrašnjih divergencija i razdora.

Izvanredan značaj koji ima ugovor o prodaji sa elementom inostranosti kao instrument vanjsko-trgovinske razmjene, ističe u prvom planu potrebu njegovog pravnog regulisanja, kako u nacionalnom tako i na međunarodnom planu.

Težnja za jednim uniformnim rješenjem koje bi isključilo potrebu obraćanja na nacionalne kolizione norme, u uslovima znatnih razlika u nacionalnim zakonodavstvima u regulisanju ove materije, ostaje ideal i u budućnosti joj stremiti.^[6]

S toga ćemo i dalje imati kao primaran kolizioni način regulisanja, a u okviru njega i u mjeri u kojoj to dozvoljava karakter nacionalnih kolizionih normi, primjenu Autonomije volje stranaka, kao primarne odlučujuće činjenice za određivanje nadležnog prava za sadržinu ugovora o prodaji sa elementom inostranosti.

Okolnost da samo mali broj nacionalnih prava ima zakonske kolizione norme u ugovorima uopće, kao i da su one prilično opće i neodređene, dovelo je do toga da u materiji međunarodne prodaje naročit značaj kao izvor prava dobijaju pravna nauka i sudska praksa. Pravna priroda stranih investicija nameće svakom autoru specifične teškoće: literatura u ovoj oblasti nije obimna, sudska i arbitražna praksa su pak relativno ograničene i nedovoljno dostupne, naročito ova

posljednja, zahvaljujući svojoj fleksibilnosti uspjeva da održi „korak“ sa potrebama dinamične robne razmjene, obezbjeđujući svojim odlukama interese države i interese njenih privrednika.^[7]

Osnovna intencija ovog rada je da ukaže na specifičnu problematiku koja zahvata „lex autonomiae“ kod ugovora o prodaji fizički pokretnih stvari, s obzirom na činjenicu da se robna razmjena pojavljuje kao najčešći i najvažniji vid privrednih odnosa među državama.

Pri tome je posebna pažnja posvećena rješenju ovog pitanja u nacionalnim pravima i sudskoj praksi koja je oduvijek bila najbolji pokazatelj dinamike ove materije i političke države u njoj.

Iako je uobičajeno da u jednom radu ove vrste bude posebno dat prikaz rješenja pitanja Autonomije volje stranaka na međunarodnom planu mi to u cjelosti nismo učinili, smatrajući da na odredbe neke konvencije, bilo zbog njihove zastarjelosti (Codex Bustamante), bilo zbog toga što je ratifikovao mali broj država (Haška konvencija o zakonu koji se primenjuje na međunarodne prodaje fizički pokretnih stvari, Općih uslova SEV), treba gledati kao nove izvore ograničenja polja i dejstva, iako, kao što ćemo vidjeti, njihova rješenja predstavljaju rukovodne principe za rješenje sukoba zakona u ovoj materiji u zemljama koje su ih ratifikovale.

Izbor tema izvršen je prema ocjeni što je najvažnije za privredu u ovom trenutku i u predvidivom razdoblju. To ne znači da nekoj drugoj temi nije trebalo dati prvenstvo. Pravna problematika ugovora o prodaji sa elementom inostranosti zbog svoje rudimentarnosti i kompleksnosti zahtijeva podroban i ozbiljan pristup.

1. 2. Pojam, razvoj i jedan samoupravni uvid pitanja Autonomije volje i tumačenja ugovora

Posmatrano sa pravno-političkog aspekta Autonomija volje je logična posljedica samih ciljeva buržuaske revolucije, da na taj način uništi poslednje ostatke feudalnog apsolutizma i njegovih unutrašnjih divergencija i razdora. Kapitalistički način proizvodnje ne bi bio moguć bez ravnopravnih ljudi, formalno stabilnih, koji će kasnije uvidjeti što im je, svojom revolucijom donijela buržuazija. Autonomija volje stranaka u smislu međunarodnog privatnog prava, predstavlja prava i mogućnost stranaka da neposredno odrede nadležno pravo za sadržinu ugovora, njihovog ugovornog odnosa sa elementom inostranosti. Autonomija volje kao takva je dobrodošla kao nadsloj novih monetarnih odnosa robe, zasnovanih na privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju u privatnom prisvajanju stranih plodova rada. Na ovim osnovama su se pojavile apstraktne ideje o neograničenoj i slobodnoj aktivnosti u ekonomiji, što je svakako doprinjelo prodoru novog duha u Građanskom pravu, a posebno u obligacionim odnosima. To je bilo vrijeme buržuaske liberalizacije, kada je, zahvaljujući autonomnom djelovanju subjekata, formalno ravnopravnih, izvršena toliko velika centralizacija i koncentracija kapitala, tako da je ova pojava sve više potvrđivala kapitalističku zakonitost tog vremena: da akumulacija kapitala, s jedne strane odgovara akumulaciji siromaštva s druge strane,^[8] „Laisser faire, laisser passe“ se u privrednom pravu pretvaraju u jasne devize jednog društvenog sistema, čiji je kasnije razvoj sve više potvrđivao apstraktnu i nemoguću osnovu svojih ranijih proklamacija.

Stoga je jedan od najvažnijih ideala, proklamovanih poslije pobjede Velike francuske revolucije, bila Autonomija volje, koja se toliko istakla kao najadekvatniji izraz „jednakosti, bratstva i slobode“. Načelo Autonomije volje, pisano u Karti (Povelja) o pravima čovjeka i građanina kao i Građanskom zakoniku, postalo je jedno od glavnih naučnih koncepcija i preokupacije tadašnje pravne doktrine u cjeloj Francuskoj. Čak svuda u buržuaskoj Evropi, o ovom fenomenu izrađene su brojne studije, koji se, s pravom može smatrati kao pobjeda zadnja dva vijeka kada je našao svoj pravi i puni izraz. U ovom polju treba istaći kolosalnu zaslugu francuskog naučnog mišljenja tog vremena, da se ovo načelo studira do kraja, uz poseban uvid u vezi razvoja evuliranja i ulogu koju je ono odigralo kao instrumenat jačanja novih odnosa u proizvodnji i raspodjeli, kao i cjelom društvenom nadstojanju.

Kao filozofski pristup – koncept Autonomije volje predstavlja jedan razrađeni proizvod prema modelu individualističke škole kao i one prirodnog prava. Pogledi ovih škola polaze od slobodnog pojedinca i njegove pune autonomije i slobodne volje.

Polaznici ovih škola misle da u biti prirode čoveka postoje aspiracije za slobodu i autonomno odlučivanje o svemu što ga okružuje u određenoj društvenoj sredini. Za njih su potpuno strani i neodrživi svi mogući oblici ograničenja jedne takve Autonomije volje.

Autonomija volje predstavnika subjektivnih prava, poznato je da i u Antičkom pravu, i posebno u Rimskom pravu, kao najsavršenije pravo robovlasničkog društva. Ona je doživela svoj vrhunac poslije stvaranja i stabilizovanja rimske imperije: „kada je, zahvaljujući pretorima i njihovim inditetima, otvorila puteve njenog sve većeg uticaja prilikom rođenja, izmjena i prestanka obligacionih odnosa“. Drugačije od veoma formalističkog prava u klasičnom i podklasičnom periodu, Rimsko pravo obezbeđuje veći prostor autonomnosti volje privatnim vlasnicima: Formalizacija i grubi oštri ritual koji je odgovarao nerazvijenim društveno-ekonomskim odnosima, uspostavljenih nakon pada džentlmenskog uređenja, zamjenjena je jednostavnijim i jeftinijim načinom razmjene robe. Sve više ugovora se oslobađa oblika koji otvoreno ometaju komunikaciju sa robom. To je vrijeme kada rimsko robovlasničko društvo doživljava najveću ekspanziju svoje snage i kulture. To je vrijeme kada je rođena poznata maksima: „Roma parla oriente serive“, konsensualnost, kao neophodni proizvod Autonomije volje, počeo je da konkuriše ukorijenjenom formalizmu, koji je bio i ostao dominantna karakteristika Rimskog prava za sve njegovo vrijeme. „Emptio, venditio“ i mandat ugovoru daju najbolju ilustraciju produbljenja Autonomije volje u tom vremenu presvlači od starog oblika. Rimski pretori u tom vremenu bili su više zainteresovani stvarnom voljom ugovorača i poštovanjem načela bona fidei u njihovim obligacionim odnosima nego starim oblicima, u većini apstraktnim, iza kojih se često kriju neekvivalentnost međusobnih prestacija i malai fidei djelovanje je postalo sve češća pojava u obligacionim odnosima između Cives romanum. Staro pravilo: „nuda pecla actio non nascibur“ je doživelo korjenite promjene, dok kao reakcija ne doživljava svoju punu negaciju„Exmudo pacto aritur acltio“. Na kraju jurisdikcija, kao najbolja sinteza rimskog zakonodavnog i doktrinarnog majstorstva, ostavlja Autonomiji volje značajan prostor, razumije se uz ograničenja koja su praćena kao tok daljeg razvoja događaja, koja su teško uzdrmala Rimsko carstvo do njegovog konačnog raspada.

Autonomija volje, nakon erupcije Rimskog prava u Francuskoj i drugim zemljama Zapadne Evrope, doživljava svoju drugu mladost i kao takva se smatra kao motorna snaga u razvoju novih odnosa na relaciji roba – novac.

Ne samo raznovrsni poslovi, već i brojna pravna akta, pa čak i cjelokupni pravni sistem se uzima kao proizvod Autonomije volje, shvaćeni na najapstraktniji način. Sve što se dešavalo u društvu tumačilo se preko Autonomije volje. Kazalo se da sve potiče od volje i sve se završava time – de la volonte taut procude a elle tait abautit.^[9] Isti autor ide i dalje i ističe: „Le droit, c ’est l’autonomiae de l’etre”, što znači da pravo stoji u Autonomiji volje ljudskog bića. Navedeni ugovor, ugovorači, prema njihovim mišljenjima, moći će slobodno da ga revidiraju (izmjene) pa čak u potpunosti i raskinuti, što znači da je sreća njihovog pravnog posla u njihovim rukama. Javni poredak – red je posmatrano kao mehanizam u službi individualne volje: „C’est la pure doktrine de l’autonomiae” to je sama doktrina Autonomije volje.^[10] Bilo je to vrijeme pune samostalnosti ugovora u društvenom sistemu, na čijim je ideološkim temeljima stajala individualnost.

Historijski posmatrano, ona je nastala kao plod individualističke koncepcije o Autonomiji volje, koja se znatno ranije pojavila u Građanskom pravu u vidu slobode ugovaranja.^[11] U tom vremenu, novonastale države, državna mašina, najmanje se uplitala u slobodnoj konkurenciji formalno ravnopravnih subjekata. Ono je stajalo gotovo potpuno sa strane kao: „l ’arbitre des conflits souciux”.

Tako je Autonomija volje, na neki način, odigrala značajnu ulogu u revolucizaciji sredstava proizvodnje i ona je svojim neposrednim djelovanjem ubrzala i neizbježni proces klasne diferencijacije buržuaskog društva. Klasne borbe postaju sve oštrije. Ugrožen je proletarijat i njegov položaj u proizvodnom procesu, u kojem ga sve više pritiskuju odnosi u proizvodnji. Intenzivna suprotnost između sada već ekonomske i političke buržuazije s jedne strane i teško iskorišćenog proletarijata, s druge strane, neophodno dovede do povećanja uloge države i njenog češćeg mješanja u ekonomske odnose. Na kraju se vidjelo da Autonomija volje, i da je bila dobronamjerna, nije donijela ništa osim veće produbljivanje sada već otvorenih klasičnih interesa odnosno protivrječnosti. To je zbog toga što su partneri u ovom složenom sistemu obligacionih odnosa i drugih građansko-pravnih odnosa uglavnom u neravnopravnim položajima, tako da ni najveća Autonomija volje ne pomaže da se spašavaju od siromaštva. To je veoma lijepo opisao na početku 1869. godine francuski pravnik Emile Acallas, kada jednom prilikom, između ostalog navodi: „To znači da rudar, radeći kao nadničar, zamjenjuje mogućnost smrti od gladi u kratkom roku sa opasnošću od smrti za duže vrijeme“.^[12]

Iako je zakon vrijednosti kapitalističke ekonomije, svojim djelovanjem pobijedio sve društvene i ljudske vrijednosti, pretvarajući jednom riječju u robu, koja je kao i svaka druga roba, svoju naučnu ekvivalenciju, ipak buržuazija potrudila da utvrdi preko svoga državnog aparata, jedno sve više efikasnije pravo pojedinca na ograničenje Autonomije volje. Sada zakonodavac nije više bio delegirani predstavnik apsolutne dominacije Autonomije volje, sada je više prisutna maksima ...“l ’ indiridu agit et la droit ordonei“, što znači da: „pojedinac djeluje, a pravo naređuje“.^[13]

To znači da se ipak nešto mijenja, u smislu okolnosti i obimnosti Autonomije volje. Ona svakodnevno počinje da se služi novim ograničenjima. Ova ograničenja su brojna i u stalnom porastu. U pravnoj doktrini javljaju se nove teorije, od kojih se izdvaja Socijološko – historijska škola, koja na određeni način opravdava potrebu uvođenja pojedinih ograničenja Autonomije volje, nekada zamišljenu, apstraktnu od ranije klasičnih teorija. Ova škola polazi od neotuđive teorije neophodnosti jednim stalnim funkcionalnim životom s manjim promjenama određenog društva, sada već teško opterećenog raznim protivrječnostima koje je samo stvorilo, posebno onim između društvene proizvodnje i privatnog prisvajanja. Govorilo se da individualna volja treba neophodno da odstupi nešto višim društvenim vrijednostima koji bi bili u interesu svih. Zbog toga se klasičnoj školi, odnosno doktrini upisuje nepoznavanje: „situations de droit objectiv e des institutions“, radi toga učinjeni su pokušaji da se povratak takve doktrine traži u: „La theorie du contract social Ruso“. Sva ova nastojanja tadašnjih mislilaca su usmjerena ka utvrđivanju nekih viših vrijednosti, kojima će se, u svakom slučaju, pokriti pojedinačna volja privatnih partnera. Dogma apsolutne nezavisnosti i nezavisnog ograničenja ljudske volje doživjet će nove udarce i sve više će doći u opasnost. Lagano će prodirati mišljenje da je volja u službi prava, a ne pravo u službi volje (thering). Volji se takođe sve više prepisuje društvena funkcija, pa čak se smatra i kao instrument za ostvarenje jedne društvene funkcije. I na planu zakonodavne tehnike, pa čak i u sudskoj praksi, Autonomija volje se, pored poštovanja koja joj se ukazuje, dodaju razna ograničenja različitog karaktera i prerade.

Razumno je što je više postepeno da se ne bi uzdrmali duhovi kapitalističkog tržišta zbog napada takvog postulata kao što je bila Autonomija volje. Saznaje se, da su ova ograničenja prouzrokovala revolt među pobornicima teorije o apsolutnoj Autonomiji volje. Njihova neslaganja, revolt i protest bili su uzaludni, jer su uvedena ograničenja postala svakodnevna pojava, i sa njima su računali svi lojalni partneri u buržuaskom tržištu.

Sudija je, ne misleći mnogo o doktrinarnim divergencijama, prije nego što će znati pravnu zaštitu jednog obostranog ugovora, ovlašćen, i ima zadatak da realno traži ciljeve od kojih su polazili ugovorači. Tako, na primjer, on treba da poništi cjelokupnu apstraktno pravnu radnju, kojom se želi postizanje nezadovoljnih i amoralnih ciljeva. U tom pravcu je Francusko građansko zakonodavstvo izrazilo svoj načelni stav za efikasniju zaštitu društva kojoj se ugrožavaju dobra pravila tržišta, ništavne.

Pored navedenih ograničenja Autonomije volje, predviđenih za zaštitu Order public - moralnih pogleda i dobrih pravila, javljaju se i nova ograničenja kao rezultat izvršenih promjena u klasnim odnosima ili zbog opravdanosti diktiranih iz praktičnih potreba. U prvom slučaju, riječ je o kolektivnom ugovoru o radu, koji su sklopila akcionarska društva i druga kapitalistička društva, s jedne strane, i sindikalna organizacija radnika određene privredne grane, s druge strane. Kolektivni ugovor se javlja kao rezultat pregovora između predstavnika izvršene Autonomije volje jednog od učesnika ovog ugovornog odnosa. U vezi s tim, Gounot ističe da se ovdje radi o svim ujedinjenim voljama (... “de contrat collectif, au se sant associes touts des ovoluntes“.^[14] Ipak, pitanje zahtijeva dublje razmatranje, jer je veliko pitanje da li će se svaki čovek od učesnika kolektivnog ugovora uključiti u takav ugovorni odnos ako bi se pitala njegova isključiva volja. Mi mislimo da je to svakako jedan oblik ograničenja Autonomije volje odnosno svjesnog udaljavanja od nje radi obezbjeđivanja duhovnog i materijalnog obezbjeđenja. To je jedan od osnovnih zakona klasne koegzistencije, jedan neophodan oblik samozaštite eksploatisanog proletarijata. Takvih ugovora ima i u drugim oblastima društvenih odnosa kao što je kolektivni ugovor o osiguranju, zatim prinudni dogovor kreditora u postupku bankrotizacije i dr.

Velika dominacija u pravnoj komunikaciji, posebno u trgovinskim transakcijama, korištenja raznih komunalnih usluga i drugo, su nametali potrebu uvođenja takvih ugovora – ugovornih odnosa, koji se ne odnose i slažu sa Autonomijom volje. Sadržina tih ugovora utvrđuje samo jedna stranka, koja, po pravilu, ima monopolistički položaj, tako da je mnogo jači ekonomski partner od onih koji uživaju njihove usluge. To su adhezioni ugovori (de contrats d ’adhesion). O tome i njihovoj prirodi je mnogo pisano u svjetskoj pravnoj literaturi, tačnije u Francuskoj.

Među najistaknutim autorima o tome, treba istaći: Dareux, Pichon, Saint – Reny, Colin, Capilantet Morandiere, Paniol, Riper et Baulanger, i dr. Od balkanskih pravnih autora, ovoj vrsti ugovora je potrebnu studiju posvetio prof. dr. Blagojević, u svom djelu: „Ugovori prema prihvatanju“, Beograd, 1934, i prof. dr. Alajdin Ališani.^[15] Prof. dr. Blagojević, objašnjavajući prirodu

ovih ugovora, između ostalog, kaže: „Ekonomska vrijednost stranke služi kao karakteristika na razlikovanje ugovora prema prihvatanju u užem i širem

smislu“. Tako, ugovor o prihvatanju, u užem smislu, je sklad izraza volje koji se javlja prihvatanjem en bloc kolektivne i stalne ponude ekonomsko slabije stranke nuđene od jače ekonomske vrednosti radi ostvarenja određenog pravnog efekta, koji nije samo ispunjenje interesa...^[16] od Autonomije volje nego i samu činjenicu da je jednu od stranaka vodila svakako u uključenje u takve ugovorne odnose „snimljenih“ od drugog ugovorača.

Svakako, treba uočiti da, ekonomska vrijednost, odnosno ravnopravnost se ne odnosi na karakteristike tih ugovora „ali ona u suštini objašnjava pojavu onih ugovora na ekonomskom i socijalističkom planu“.^[17]

Kad jedno lice samo prihvata uslove ugovora koji je prethodno predvidio djela druge stranke, ono time ništa nije mjenjalo od sadržaja prethodno utvrđenog ugovornog odnosa. Suprotno, on je svojom voljom prihvatio jednu stranu i otvorenu ponudu i tako je istu pretvarao u ugovorni odnos. Ovim je on ostvarivao jednu neophodnost svoje svakodnevne materijalne i duhovne reprodukcije. U njegovoj svijesti to je toliko automatizovano da ga najmanje podstiče da razmišlja o „ekvivalenciji prestacije“. Jednom riječju, on je to duboko uključio u indeks cijene života, i nastojao da ga obezbijedi na drugoj strani. Tako, npr. ljudi svakodnevno kupuju karte za pozorište, tramvaj, autobus, voz, plaćaju električnu energiju, poštanske, telefonske i telegrafske usluge kao i druge komunalne usluge i nikada ne razmišljaju o činjenici da oni uopšte ne učestvuju prilikom utvrđivanja bitnih elemenata ovih ugovora. Takva priroda ovih ugovora dala je povod pojedinim autorima da, u činu zaključenja istog, ne vide klasičan ugovor nego regleman ugovor.^[18] Ti ugovori se nazivaju i adhezioni ugovori, formalni, tipski ugovori, masovni pa čak na pojedine razlike u vezi naziva tih ugovora, da su one takve male da ne zaslužuju da se posebno ističu. Značajnije je svakako da imamo jedan pogled u sadržaju tih odnosa nego da se bavimo nepotrebnim terminološkim konfliktima.

Kada je izvršio rezime svojih zaključaka, Gounot nas je nekoliko puta podsjetio u svemu onome da individualizam nije bio u stanju da razumije. Tom prilikom on je ozbiljno prigovorio individualistima kako oni žele da nametnu svoj površinski pogled, da sve stoji u sferi Autonomije volje i slobode ugovaranja, znači da se sve zasniva na ugovore, da se njima sve pokorava. U vezi s tim Gounot ističe da, naprotiv, ne stoji sve u ugovorima, nego da postoji jedno određeno objektivno pravo, nezavisno od bilo kakve autonomije. Postoje takođe i pojedini društveni organizmi i ustanove, koji voljom neophodno obezbijede odgovarajući pravni tretman i zaštitu. Time on povlači cjelokupnost društva kao jedinu organsku celinu postojećih ustanova, čije normalno funkcionisanje snažno implikuje (uključuje) velika ograničenja ...“a l’autonomie ideale de volontes individuale”.^[19] To znači da Gaunot, nimalo se ne slaže s tvrdnjom da individualizam je ugovor uvijek u osnovi svake pravne situacije, jer jasno vidi mišljenje da ugovore ne treba priznati: „la protection legal“ samo zahvaljujući činjenici da je ona manifestacija individualne volje. Suprotno, njen pravni značaj se zasniva i mjeri time: „da je ona u skladu sa općom dobrom jednakošću“. Zato on poručuje zakonodavcu i sudiji: „da jedan drugome ne treba da se pokoravaju zatvorenih očiju prije svakog dogovora“. Njihov je zadatak da budu što pažljiviji i da pod velom ugovora ne prodiru unutar ciljeva – cilja prava švercovane robe koje ih zabranjuje javni red. Oni su dužni da istraže, osude eksploatacije i nepravde, koje se stvaraju iza lica hipokrizije slobode ugovaranja.^[20]

Zatim, isti autor, ističe, odnosno izražava svoj doktrinirani stav da je zadatak pozitivnog prava da ograniči djelovanje načela Autonomije volje za svaki slučaj

kada mu se prezumira, kojoj služi kao osnova, suprostavljanje. U tom slučaju će javni red zamijeniti autoritet principa sa njegovom slobodom, radi nezavisnog regulisanja odnosa među ljudima. Jer, prema njemu, za razliku od individualista klasične škole: „Volja nije ni razlog uticaja, niti konačni razlog prava, ona je samo instrumentalni razlog.^[21]

Ovim, pomenuti autor, sužava do kraja ulogu i značaj Autonomije volje u svim sferama njenog djelovanja. Najviše je bio period kada se mislilo da Autonomija volje pobjeđuje, a u koju treba vjerovati da je pravo konačno vraćeno iz jednog individualnog ideala. Nije ni bilo: „l ’epoque de la revolucion et code civil”.^[22] Dalji razvoj događaja kapitalističkog sistema društva je dovelo do sve većeg prodora javnog prava u sferi Autonomije volje. Svojim svakodnevnim, sve širim i radikalnim uplitanjima, država je utvrđivala u suštini i granice subjektivnih prava. Privatno lice individua sada liči sve više jednoj „pozajmljenoj subjektivnosti“. Sfera subjektivnog prava postaje svakodnevni znak udarca revidiranja zakonodavstva i pravosuđa, kao stalnog tumača „društvene solidarnosti“. Individualna subjektivnost se ugrožava najviše od „tiranskog apsolutizma kolektivnosti i države“. Međutim, pored takvih ograničenja nekadašnje Autonomije volje, postoji i dalje, jedna značajna sfera relativno subjektivnih prava uslovljenih iz određene društvene sredine, u kojoj se i međusobno prepliću i ograničavanja. Ta se sfera stvarnih subjektivnih prava, kod kojih je volja: „l’organ actif et vivant de mise en oeuvre”. Zato Gounot ne potcjenjuje značaj subjektivnih prava koja su, bivajući stalno u svijesti ljudi, odigrala kolosalnu ulogu u historiji prava. U našoj zemlji Autonomija volje ima sasvim drugi izgled. Koliko god ograničena, Autonomija volje u buržuaskom sistemu, nije prestala nijednom da bude inspirisana – inspiracija i podstrek u cjelokupnom ciklusu kapitala. Pored toga, Autonomija volje se vodi kao centralni atribut buržuaske demokratije. Naprotiv, poslije pobjede socijalističke revolucije i preuzimanja vlasti od strane proletarijata do tada eksploatisanog politički i ekonomski, počinje proces korjenitih promjena u pravcu socijalizacije najznačajnih sredstava proizvodnje. Počinje period kada radnička klasa, svjesna svoje historijske uloge u daljem razvoju ljudskog društva, otvara staze oslobođenja cjelokupnog društva da bi i sama bila slobodna. U početku je uloga socijalističkog društva bila izvanredno velika. Bilo je to vrijeme administrativnog

socijalizma kada se, o funkciji upravljanja privrednim preduzećima – potencijalom zemlje, kao i svim oblicima društvenih i duševnih slojeva, nije nimalo moglo govoriti. Možda je tu i tamo bilo neko aksidentalno djelovanje nekakve Autonomije volje u svom autentičnom smislu, međutim, to nije moglo da izmijeni opću sliku objektivne realnosti – stvarnosti.

Kasnije, kada je, oko pedesetih godina, uloga države u ekonomiji i društvu u cjelini korjenito izmjenjena, što znači kada su njene funkcije počele da se prenose na samoupravne organe radnika, počinje ponovo da se manifestuje Autonomija volje stranaka.^[23] Gradnjom novog socijalističkog društva u specifičnim uslovima i prateći nezavisni put u daljem produbljenju socijalističkih odnosa, raznih oblika samoupravljanja, u ex jugoslovenskim republikama je ostavljen dovoljni prostor zakonu o vrijednosti i drugim tržišnim zakonima. Utvrdilo se da takav zakon vrijednosti, usmjeren preko društvenih interesa i instrumenata, ne može biti prepreka u razvoju i produbljenju socijalističkih odnosa u proizvodnji i njenoj raspodjeli, zasnivanih na društvena sredstva proizvodnje i udruženi rad. Takvo stanje je svakako stavilo u dnevni red potrebu postojanja jedne slobode i nezavisnosti proizvodnje – proizvođača, sada već udruženih roba i raznih usluga, što znači, jedne Autonomije volje kao preduslovu slobode ugovaranja. Uporedo sa ovom Autonomijom volje raznih samoupravnih asocijacija, pojavljuje se i autonomija pojedinačnih individualnih titulara subjektivnih prava u obimu i sadržaju koji odgovaraju specifičnim uslovima i djelatnostima.^[24] U prisustvu koegzistentnih oblika vlasništva, društevnog i privatnog vlasništva, prirodno se nameće veća pažnja društvene zajednice za bolju budućnost i budnost da bi se obezbijedila nesmetana socijalistička transformacija društva. Apstrahovanjem njenih ograničenja, koja su bitnija i veća nego u kapitalističkom društvu Autonomije volje, se posvećuje izvanredna pažnja kao jedne garancije sve veće ekvivalencije prestacije. U svojoj slobodnoj sferi, gdje se oslobađa od bilo kakvih ograničenja, Autonomija volje stranaka je obezbijeđena do kraja, unutar postojećih mogućnosti. Naše građansko materijalno pravo, pored toga što u dobrom dijelu nije bilo kodifikovano, nalazi u obezbjeđenju Autonomije volje, širok prostor njenog djelovanja. Ovom prilikom je potrebno naglasiti aktivnu ulogu našeg građanskog pravosuđa na polju pripreme pojedinih propisa predratnog prava shodno čl. 4. Zakona o nezavisnosti zakonskih odredaba usvojenih prije 06.04.1941. godine, kao i za vrijeme okupacije. Prema navedenim zakonskim propisima, ako to neće biti u suprotnosti sa pozitivnim propisima – pozitivnim pravom i ustavnim poretkom nove Jugoslavije. Radeći tako, posebno naša sudska praksa, svojom kreativnom ulogom, stvorila je i takve pravne stavove koje, u nedostatku kodifikovanog prava u njenim nekim djelovima rješavaju, na najkvalitetan način, razna sporna pitanja. Ipak, kada je u pitanju Autonomija volje, ona se više ne tretira kao apsolutni izvor onoga što se nameće i naziva subjektivno pravo ili pravo uopće. Njena suština i smisao su suženi u veće relativne ciljeve. I pored toga, što je čovjek u našem društvu najveća društvena preokupacija ipak je u toku dosadašnjeg razvoja udruženi rad stvorio i takve opće više vrijednosti kojima se uvijek treba pokoravati, u odnosu na volje pojedinca svakog lica. Njihovo postojanje je u njihovoj svjesti, što je u njihovom zajedničkom interesu.

Ograničenju Autonomije volje u našem pozitivnom pravcu su samo ograničenja o kojima je gore navedeno. I kod nas javni red i njegova zaštita se nalaze u prvom redu. Javni red, koji se prikazuje kao jedna cjelina institucija i određenih propisa i

preko kojih se u prvom redu zaštićuju opći interesi jednog društva...^[25] izražava se prilikom stupanja pravnih poslova. U vezi s tim, valja naglasiti da je samo institucija javnog reda relativnog karaktera i kao takva je podložna neprividnim promjenama u jednom društvu. Naime, pitanju: kakav je javni red, razni pravni sistemi daju različite odgovore, zavisno od posebnih okolnosti i odnosa: „istina na ovoj strani Pirineja je zabluda na drugoj strani:“ usko vezani sa institucijama javnog reda su i upisane pravila socijalističkog morala i dobrog ponašanja.

Sudska praksa daje realnu sliku o ovom pitanju. Vrhovni sudovi su mišljenja da se javnom redu suprostavlja i odustajanje jedne stranke od prava da traži raskid opterećujućeg ugovora oštećenja preko polovine, naglašavajući tom prilikom da takav sporazum bi bio „u suprotnosti sa njihovim osnovnim ciljevima samog instituta o kome je riječ i kao takav - bez pravnog efekta“.

Konačno, Autonomiji volje su postavljena ograničenja i u odnosu neprikosnovenosti sklopljenih ugovora. Sudovi priznavajući pojave promjena okolnosti (clausula rebus sic stantibus), dozvoljavaju, pored njegovog obeštećenja i raskid ugovora. Oštećena stranka prema pravu bivše Jugoslavije, nije svakako dužna ostati unutar ugovornog odnosa (pacta sunt servanda), ali može tražiti i uspješno ostvariti raskid takvog ugovornog sporazuma.

Samo jedan primjer iz ovog zadnjeg može služiti kao dobra ilustracija: „I ono što nije zabranjeno, može da ne bude časno“.^[26]

Iako priznato kao načelo, Autonomija volje doživljava brojna ograničenja i u pravnim sistemima drugih socijalističkih zemalja, gdje se jasno vidi tendencija publikovanja građanskog prava u cjelini.

Autonomija volje, shvaćena tako, nameće neophodno i pitanje strane volje ugovorača, znači tumačenje ugovora. Kada se već nalazimo na ovom terenu, prisjetimo se samo jedne istine, usvojene kroz stoljeća, da što je više obezbjeđena Autonomija volje utoliko je veća bila potreba za tumačenjem ugovora i obratno, cjeneći ta dva instituta koje se nalaze na jednoj suprotnoj proporciji. Bilo kako bilo, sudovi stoje pred složenim zadatkom da, vršeći svoju funkciju, pokušaju da do kraja potvrde onu volju, koja je navela kontra aktere da sklapaju određenu promjenu radnje. To nije lagan posao, ali traži jedno duboko uključivanje suda u samu bit ugovora, u samo ljudsko biće njenih partnera. O tome je govorio Gounot u njegovom navedenom djelu. Znači da, pitanje stoji uglavnom na potvrđivanju smisla i cilja odredaba ugovora. U vezi ovog pitanja, u pravnoj literaturi čak i zakonodavstvu su vođene oštre rasprave i diskusije da se, na koji način i kako utvrdi zajednički cilj ugovorača. To se manifstuje u XIX i XX stoljeću, kada je ugovorno pravo doživjelo stvarni preporod. I na ovom planu su se javile razlike zavisno od toga da li je i koliko ostavljen prostor djelovanju Autonomije volje. Ako je Autonomija volje, bila u osnovi svakog ugovora, ili pak u većem djelu ugovornih odnosa, sada je prilikom tumačenja važio subjektivni kriterij, dok je u zakonodavstvu gde je stanje bilo suprotno, upotrebljen objektivni kriterij. Pravi kriterij isključivo polazi od strane volje stranaka, znači od željenih ciljeva. Postupak tumačenja se sastajao u nalaženju zajedničke orijentacije ugovorača prema uzajamnim prestacijama koji su se otuda razlikovali. Cijela radnja preduzima se samo u slučaju spora između ugovornih stranaka. U suprotnom, za tumačenje ugovora nema ni potrebe. To je jasno izraženo u zakonu: „O tome da svako razumije isto, tumač nije potreban“. Potpuno je prirodno da isključivo upotreba samo ovog kriterija ne bi bilo moguća u savremenim uslovima kada Autonomija volje je manje više ograničena. Pored instituta javnog reda, promet roba u svom dinamičnom razvoju je stvorio neka pravila, koja su se, sve više, objektivirala i kao takva promijenila u ugovornom pravu. Ona su prodrla u svijest svih učesnika robne razmjene, koji se pridržavaju gotovo dobrih i časnih ponašanja, zatim povjerenju (bona fides) kao i mnogi drugi. Što se tiče neophodnih preduslova za upotrebu njihovih kriterija objektivnih, koja posvećuje malo pažnje volje ugovornih stranaka – subjektivnih, pokušavajući da ugovorne odredbe tumači i samo pomoću nekoliko spoljnih faktora, koje su objektivne tu ispred, a na osnovu čijih se razvija i vodi ovo intelektualno djelovanje svuda nazvano tumačenje. U ovom slučaju, svaka odredba određenog ugovora i njegovo značenje se cijeni u odnosu sa javnim radom, dobrim ponašanjem, čvršćim poslovnim moralom i drugim afirmisanim vrijednostima koja je određeno društvo izgradilo pored individualne volje učesnika u prometu roba.

I pored toga što i jedni i drugi kriteriji imaju svoje pozitivne strane, ipak, oni ne mogu dati pojedinačno odgovor na pitanje šta su u stvari stranke željele postići preko određenog ugovora. Svaki od ovih kriterija pati od jednostavnosti kao i nedostatka njegove cjeline. Zbog toga, zakonodavstvo tog vremena i pored onih svojih suprotnih koncepcija u Autonomiji volje, polaze od jednog srednjeg rješenja, kombinaciji ovih kriterija, iako se jasno može vidjeti kojem kriteriju se daje prednost.

U zadnje vrijeme su se pojavili i zakonici. Što se tiče tumačenja, primjenjuju se samo objektivni kriteriji, kao što je na primjer Građanski zakonik Čehoslovačke iz 1964. godine. Prema ovome: „izraz volje treba tumačiti onako kako odgovara pravilima socijalističke zajednice, imajući u vidu okolnosti pod kojima je učinjena“.^[27] To znači da se o zahtjevu strane volje ugovorača ne govori uopće.

Za razliku od navedenog, Građanski zakonik Poljske, iste godine, 1964. stoji nesumnjivo na pozicijama objektivno-subjektivnog kriterija prilikom tumačenja ugovora. U sličnim pozicijama stoji Građanski zakonik Njemačke, koji predviđa da prilikom tumačenja volja traži stvarno volja kontraktenata, pod uslovom da se ugovori tumače onako kako zahtjeva čast, imajući u vidu postojeće poglede u prometu roba. Takve identične poglede ima i Italijanski građanski zakonik, uz jedne razlike što umjesto časti pominje povjerenje. Suprotno ovim, u Građanskom zakoniku Francuske i Švicarskom zakoniku o obligacijama još uvijek se prepliće duh individualističke filozofije XVIII stoljeća, tako da su prilikom tumačenja ugovora posebno tražili zajednički cilj stranaka, ne bazirajući se na tekstualni značaj izraza iz redakcije određenih ugovora.

Kada se govori o stvarnoj volji ugovorača, valja primjetiti i to da je danas u upoređujućem (komperativnom) pravu više nego sporno pitanje, koju volju treba smatrati pravom, onu unutrašnju ili izraženu. U pravnoj teoriji, čak i zakonodavstvu, su zauzeti različiti stavovi, zavisno od toga da li bi valjalo davati prednost izraženoj ili unutrašnjoj volji, koji, pomenuti ugovorač, nije stigao da izrazi kako treba u konačnoj redakciji ugovora. Tako se javljaju dvije dijametralno različite teorije: „Teorija volje (unillentthearie) izažena volja izavljena teorija (Enkulemng stearie)“.

Prema teoriji volje, koja je u doktrinarnom planu branjena u vrijeme Savinja da samo stvarna volja stvara ugovor, dok će izražena volja imati značaj samo u slučaju da predstavlja vjernu reprodukciju izražene teorije u ugovoru, treba da važi i pravni efekat sama izražena volja. Koliko god su učinili napore da opravdaju svoje vrijednosti i prednosti kako na doktrinarnom tako i zakonodavstvenom terenu, i jedna i druga teorija imaju nedostatke u njihovim cjelinama. Ako su pola teorije volje više upravljane kao Autonomije volje i njene načelne odbrane, one sve više gube svoju vrijednost prema opravdanim zahtjevima tržišta, koji ciljaju prema što većoj dinamici razmjene robe do kraja objektiviziranoj i možda automatizovanoj. Pobornici izražene teorije, s pravom, ističu da izražena volja stvara neke činjenice u spoljnom okruženju, čije posljedice treba da snosi onaj koji izričito izražava svoju volju. To je nesumnjivo istina. Međutim, kako je priznata tvrdnja ove škole da izraz volje obavezuje i kada smo u prisustvu nedostatku usklađivanja volje (zabluda, prevara, itd.). Opravdanje ove teorije da „u navedenim slučajevima treba prihvatiti to da izjavljivač volje zadržava određeni ugovorni rizik“ je prema našem mišljenju pogrešna zbog manjkavosti onih teorija, gotovo da nema građanskih zakonika u sadašnjem svijetu koji stoji isključivo na stanovištu i pozicijama samo jedne od ovih škola i tu se redovno čine srednja rješenja, znači kombinacije koncepta onih škola. Možda Njemački građanski zakonik stoji na pozicijama teorije izražavanja, ali ni on ne odbacuje stvarnu volju svakog pravnog efekta. Drugačije od tog, Građanski zakonik Poljske predstavlja tipičan primjer kombinacije ovih dvaju pogleda, što se može jasno vidjeti iz odredbe čl. 65. ovog zakonika.

Kada se razmatra ovo pitanje, potrebno je podvući i činjenicu da postoje naučna istraživanja volje „kategorična“ (izričita i prećutna), što je veoma važno u postupku tumačenja ugovora. Naime, redovito se volja izražavala preko aktivnog ponašanja svakog ugovorača. Međutim, to se ne dešava uvijek tako. Ponekad se dešava da jedna stranka preduzima takve radnje ili čini ustupke u njihovom preduzimanju, čime nesumnjivo i jasno daje do znanja svom sugovaraču da je u jednom obliku ili određenom pravu izrazio svoju volju. Ova raspodjela ima i svoj praktični značaj, jer zakonodavac, u nekim slučajevima, zahtijeva samo kategoričnu izraženu volju. Isti je slučaj sa našim općim uzansama za promet robe, ali i sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima.^[28]

Prilikom izraza volje na prećutan način, da bi imalo određeni pravni efekat, u obzir se uzimaju pojedine okolnosti kao što su: mjesto, način, preduzimanje jedne radnje, uobičajni pogledi jedne društvene sredine u određenom vremenu i dr.

U nekim slučajevima su dovoljna samo : facta concludentio radi potvrđivanja da postoji potpuno određeni cilj jednog kontrahente.

Volju izraženu prećutnim putem treba, u svakom slučaju, razlikovati od pasivnog ponašanja i koja nikako ne obezbjeđuje neku osnovu koja bi ukazala to postupanje određenog cilja ugovorne stranke. To je stanje apsolutne pasivnosti jednog ugovorača. Drugoj stranki tom prilikom, nije data mogućnost da približno zna šta tačnije misli ili želi njegov suugovarač. U savremenom pravu takav pasivan stav ili prećutnost ne znači samo po sebi i slaganje, znači da, ovom prilikom nije priznata nekadašnja rimska maksima: „Qui tacet consentire videbur“ (ko prećuti smatra se da prihvata). Tako se i opće uzanse bivše Jugoslavije predviđaju da se: „prećutnost ne uzima samo po sebi kao prihvatanje ponude“.

Postupak tumačenja ugovora se čini još složenijim kada se zna da se ugovorno pravo ne prepisuje samo pojedinačne ugovore koji se međusobno veoma mnogo razlikuju. Nasuprot, sadašnji promet roba, kao i općepravna komunikacija su stvorili cjelokupni arsenal raznih ugovora, među kojima postoje brojne dodirne tačke i zajednička svojstva. Tom nepresušnom nizu ugovora – ugovornih odnosa sudijama nimalo nije lako da utvrde o kome se tačnije ugovoru radi, da bi se prema njemu upotrijebili odgovarajući propisi – tumačenja. To sve suočavamo sa pojavom pravne kvalifikacije ugovora, što se veoma razlikuje. To su pitanja što se veoma razlikuju od tumačenja ugovora. To se pitanje komplikuje još više kada se radi o mješanim ili ugovorima bez naziva. Uzimamo primjer ugovor o penziji u čijem se sadržaju nalaze elementi ugovora o zakupu, kupoprodaje, preduzetni-štva, kao i ugovor o ulaganju (depozita) što nesumnjivo otežava tumačenje preko volje ugovornih stranaka. Kod ugovora prema prihvatnju, pojedinci misle da za njih ne važe pravila tumačenja ugovora i da navodno njihove odredbe valja tumačiti kako se tumače pravne norme. Takvo mišljenje izražavaju oni pravni autori, koji takvu vrstu ugovora smatraju više kao statut nego kao ugovor, što je potpuno pogrešno. Sudska praksa u Francuskoj, i pored toga što ove ugovore smatra kao posebnu kategoriju ugovora, ipak prema njima upotrebljava takva pravila tumačenja, koju su karakteristična za ove ugovore. Korak dalje u tom pravcu čine pravni autori. Salle, koji, pored posebne tehnike njihovog sklapanja, ne vidi u ovim ugovorima nikakvu drugu razliku koja bi ih razlikovala od drugih autora.^[29]

Od složenosti i komplikacija prilikom njihovog tumačenja ne izostaju ni generalni ni posebni ugovori, posmatrani u njihovim međusobnim odnosima. Tom prilikom će se: „tumačenje odredaba posebnog ugovora,^[30] ponekad pokoriti tumačenju odredaba generalnog ugovora. Slična je situacija i sa ličnim ugovorima, zatim apstraktnim ugovorima i nizom drugih ugovora iz bogatog repertoara savremenog ugovornog prava. Interesantno je istaći nastojanje prava naših dana i u obostranim ugovorima – obostranim pravnim poslovima dozvole debitoru da u postupku pred sudom dokaže nepostojanje cause, pa čak i postojanje nedostataka volje. Ista stvar danas vrijedi i sa čekom kao najtipičniji apstraktni ugovor, vjernog naslijednika nekadašnje rimske stipulacije.

Pored svega gore navedenog, o tumačenju ugovora, postoje određena tradicionalna pravila o tumačenju ugovornih odnosa, koje su, manje više, izraz standardizovanog kriterija koje su, uz male razlike, prisutne u svim pravnim sistemima svuda u svijetu. Jedan od glavnih pravila predviđa potrebu da se određene stavke ugovora tumače neizolovano, nego u uskoj vezi sa drugim stavkama, imajući u vidu, tom prilikom ugovor kao cjelinu. Što više kada se zna da često punovažnost jedne ugovorne odredbe zavisi od punovažnosti druge, tako da svaki mogući neuspjeh prilikom tumačenja ugovora, može prouzrokovati cijelu konfuziju. U vezi s tim, sudovi su dužni da, kada nailaze na dvosmislenu ugovornu odredbu, istu tumače kako je pravilo u određenoj društvenoj sredini gde je sklopljen ugovor, ne zapuštajući njegov sadržaj, prirodu i predmet ugovora, kao svojstvu ugovorača. Zatim, ugovore valja tumačiti onako da nešto vrijede, a ne u smislu da nemaju nikakvog cilja, radi interesa održavanja na snazi jedne konkretne pravne radnje. To je prirodan tok jedne nepotrebne činjenice da se ugovori ne sklapaju da bi bili poništeni prije nego proizvode željeni pravni efekat. Navedeno pravilo potiče iz Rimskog prava, tako da je predviđena u Digesta: „Ateus interpretaqndus est potius utra leat quam ut percat“ – jedan akt treba tumačiti smatrajući da nešto vrijedi a ne da uopće ne vrijedi.^[31]

Jedno drugo pravilo tumačenja kaže da kada je klauzula ugovora utvrdila samo jedna stranka, kao što se dešava kod ugovora o prihvatanju, u slučaju sumnje takve klauzule, treba tumačiti u korist druge stranke. To je nesumnjivo rečeno u čl. 1370. Građanskog zakonika Italije. Kod ugovora o dobročinstvu vrijedi pravilo da u slučaju da se drugačije ne može utvrditi stvarni cilj stranaka, to treba tumačiti onako kako je lakše za debitora dok kod dvostranih ugovora: „na način preko kojeg se ostvaruje pravo usaglašavanja interesa stranaka“.^[32] Zatim, prilikom tumačenja je potrebno polaziti od načela uzajamnog povjerenja i časti. Nesumnjivo da postoje više drugih pravila do sada afirmisanih u složenom postupku tumačenja ugovora.

Doktrina Autonomije volje je doktrina pravnih filozofa druge polovine XIX stoljeća (V. Foiulle: L’idee moderne du droit (1883.) i počiva na shvatanju da je jedini i jedinstveni izvor ugovorne obaveze volja ugovornih stranaka, da ona sama stvara ugovor i sva dejstva iz njega proizilaze.

Glavna je karakteristika ove doktrine „Autonomija volje“ da je ugovor fundamentalni pravni fenomen koji objašnjava kompletan pravni sistem. I samo društvo je nestalo iz ugovora „društvenog dogovora“.

Princip Autonomije volje bi se u oblasti obligacionog prava na praktičnom pravnom planu izražavao u mnogome, odnosno manje-više potpunoj slobodi ugovaranja.^[33] Ona, prvo, znači da je čovjek slobodan da odlučuje da li će ući u ugovorne odnose sa drugim ili će se uzdržati o istog.

Ako bi se ostalo na ovim i ovakvim ograničenjima, razlike između pravnih sistema bi bile samo kvantitativne (više ili manje zakonodavnih intervencija, više ili manje zabrana itd.), a ne kvalitativne. Kada je, pak, riječ o socijalističkoj proizvodnji i socijalističkog tržišnoj (proizvodnji), privredne razlike se neiscrpljuju u količini, nego dobivanju, odnosno treba da dobiju nov kvalitet. Socijalistička koncepcija slobode ugovaranja zahtjeva, ponašanje u duhu socijalizma, a to znači da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da se pridržavaju „načela savjesnosti i poštenja i da su dužni da postupaju u pravnom prometu u skladu sa dobrim običajima“.

1.3. O pojmu Ugovora o kupoprodaji i njegovom pravnom dejstvu

U pravnim sistemima, u kojima postoje jedan osnovni oblik svojine,^[34] postoje i jedan osnovni – oblik ugovora o kupoprodaji. U svakom slučaju od tih sistema zbog toga postoje i jedinstveni pojam toga ugovora, pa je moguće dati njegovu jedinstvenu definiciju za svaki dati pravni sistem.^[35]

U pravnim sistemima, u kojima ne postoji jedan osnovni oblik svojine ne postoji nijedan osnovni oblik ugovora o kupoprodaji. U tim pravnim sistemima postoje više oblika svojine, a postoji, takođe, i više oblika osnovnih ugovora o kupoprodaji. Zbog toga u ovim pravnim sistemima ne postoji jedinstveni pojam ugovora o kupoprodaji, pa nije moguće ni dati jedinstvenu definiciju za svaki pravni sistem, već je moguće definisati svaki osnovni oblik toga ugovora posebno.^[36]

Pravni sistem bivše Jugoslavije spada u grupu pravnih sistema koji poznaju više osnovnih oblika svojine. U njemu postoje: društvena svojina; privatna svojina; svojina društveno-političkih organizacija; lična svojina i svojina udruženja građana. Pri tome privatna svojina, lična svojina, svojina društveno-političkih organiziacija i udruženja građana često se označavaju zajedničkim izrazom: „Pravo svojine“^[37], dok se društvena svojina ne smatra pravnom svojinom. Zbog toga se ovde postavljaju dva pitanja: koji su ti osnovni oblici ugovora o kupoprodaji i koji je pojam svakog od tih ugovora, odnosno kako se može definsati svaki od tih oblika ugovora o kupoprodaji.

U pravnom sistemu socijalističke Jugoslavije ugovor o kupoprodaji mogli su zaključiti, u svojstvu kupca i prodavca, društvena pravna lica. U tom slučaju predmet ovog ugovora je stvar društvene svojine na kojoj prodavac ima pravo korištenja i pravo raspolaganja.^[38] Kada taj ugovor o kupoprodaji bude izvršen, pravo korišćenja i pravo raspolaganja na stvari koja je njegov predmet prolaze sa prodavca na kupca, a stvar i dalje ostaje u društvenoj svojini.^[39] To znači da u ovom slučaju ugovor o kupoprodaji dovodi do derivativnog pribavljanja prava korištenja i prava raspolaganja na stvari koja je njegov predmet od strane kupca. Prema tome, ovaj osnovni oblik ugovora o kupoprodaji može biti definisan na sljedeći način: „Ugovorom o kupoprodaji obavezuje se prodavac – društveno-pravno lice da preda prodatu stvar kupcu – društveno-pravnom licu i da mu na njoj prenese pravo korištenja i pravo raspolaganja, a kupac – društveno-pravno lice se obavezuje da stvar primi i da plati cijenu prodavcu – društveno-pravnom licu“ kada ugovor o kupoprodaji bude izvršen.

U pravnom sistemu bivše Jugoslavije, ugovor o kupoprodaji mogli su, takođe, da zaključe društvena pravna lica u svojstvu prodavca ili lice – nosilac prava svojine u svojstvu kupca. U tom slučaju, predmet ugovora o kupoprodaji je stvar u društvenoj svojini na kojoj društveno-pravno lice kao prodavac ima pravo korištenja i pravo raspolaganja. Kada ugovor o kupoprodaji bude izvršen – stvar

– predmet ugovora postaje objekat prava svojine – kupca i na njoj prestaje društvena svojina, kao i pravo korišćenja i pravo raspolaganja prodavca – društveno-pravnog lica, jer su ta pravna elementa sadržine društvene svojine.

Dakle, moglo bi se vidjeti, da je ugovor o kupoprodaji pravni osnov derivativnog pribavljanja kada se on pojavljuje u navedenom pravu i drugom obliku i da to nije (u potpunosti) slučaj kada se radi o njegovom trećem i četvrtom osnovnom obliku. O kakvom se onda pribavljanju radi, ili, drugačije rečeno: kakvo je onda pravno dejstvo ovih dvaju ugovora?

Za derivativno pribavljanje, kao što je poznato, karakteristično je između ostalog to, da se sa prenosioca (u ovom slučaju prodavca) prenosi pravo koja ona ima i da pribavalac pribavlja to pravo. To je, klasično derivativno pribavljanje. Pri tome, kao što je već istaknuto, treći i četvrti osnovni oblik pomenutih ugovora ne dovode do takvog klasičnog derivativnog pribavljanja. To zbog toga što prodavalac – društevno-pravno lice ima pravo korištenja i pravo raspolaganja na predmetu ovih ugovora koji su u društvenoj svojini, i što kupac, na osnovu ovog ugovora, na tom predmetu pribavlja pravo svojine. To takođe zbog toga, što prodavac – lice koje je nosilac prava svojine ima na predmetu ugovora pravo svojine i što kupac – društveno-pravno lice pribavlja pravo korištenja i pravo raspolaganja na tom predmetu i taj predmet prelazi u društvenu svojinu.

Za originerno pribavljanje karakteristično je to, što se odgovarajuće pravo, koje se pribavlja na ovaj način, ne izvodi iz takvog prava prethodnika, već se to pravo, pribavlja izvorno, nezavisno od ranijeg prava prethodnika. Ako se tako shvaća originerno pribavljanje, onda na prvi pogled može izgledati da izvršenje trećeg i četvrtog oblika ovih ugovora dovode do takvog pribavljanja prava svojine odnosno društvene svojine, pravo korištenja i pravo raspolaganja. Međutim, ako se podvrgne dubljoj analizi, odgovarajuće pribavljanje na osnovu navedenih dvaju oblika ugovora o kupoprodaji, onda se u ovom slučaju ne radi o klasičnom originernom pribavljanju, iako postoje sličnosti sa tim pribavljanjem.

Treba voditi računa kod budućeg regulisanja ne samo ugovora o kupoprodaji (njegova zakonska definicija, njegova sadržina i njegovih pravnih posljedica) koje ćemo u daljem izlaganju prikazati definiciju formulisano odredbama Zakona o oblilgacijama,^[40] već i pribavljanje svojine, kao i imovinsko-pravnih elemenata sadržine društvene svojine (pravo korištenja i pravo raspolaganja).^[41]

Ugovor o prodaji ima u Zakonu klasične osobine ovog ugovora, on je konsensualan ugovor, ugovor sa naknadom, dvostran i komulativan, što je sve sprovedeno kroz odgovarajuće odredbe ZOO.

U pojedinim nacionalnim pravima postoje važna djela kupoprodaje, u tom pravcu i teško bi ih bilo i približno iscrpiti. Važni su zatim pokušaji da se da komperativna studija prava kupoprodaje. Među djelima ove vrste treba citirati djelo čuvenog njemačkog pravnika Rabel-a „Das Recht des wareinkaufs“, u kome je naučnim metodom izloženo uporedno pravo evropskih zemalja. Ovo je djelo važno i za građansku i za trgovačku kupoprodaju.

Postoji i razvijena sudska praksa, koja se razvila naročito zbog nedostajanja novih propisa. Prilikom komentarisanja pojedinih članova Zakona, biće ukazano na važnije i interesantnije pojedine članove Zakona i biće ukazano na važnije i interesantnije sudske odluke, koje mogu imati aktualnost i poslije donošenja ZOO.

Pravila Zakona o prodaji su moderna u odogovarajućim potrebama i odgovaraju potrebama savremenog međunarodnog prometa, jer su pri izradi ZOO, pored klasičnih zakonika, kao što je Francuski građanski zakonik, Njemački građanski zakonik, Švajcarski zakonik o obligacijama, uzeti u obzir i manji građanski zakonici, kao što su Italijanski građanski zakonik i zakonici istočno-evropskih socijalističkih zemalja.

2. PRAVNA PRIRODA AUTONOMIJE VOLJE STRANAKA

Pored države kao faktora sa kojim se obavezno moralo računati prilikom zaključenja i izvršenja ugovora o prodaji sa elementom inostranosti nužno je moralo doći i do promjene shvatanja o Autonomiji volje stranaka. Bilo je očigledno da ona nije više mogla biti tretirana kao „autonomna volja“ koja je, oslanjajući se na poštovanje – postavke prirodno-pravne teorije, dovodila do neograničenog izbjegavanja nadležnih kolizionih normi i do regulisanja međunarodne prodaje mimo utvrđenih rješenja redovno nadležnog prava određenog pomoću objektivnih tačaka vezivanja.

S druge strane, nije bilo neophodno ni da se u potpunosti ukine inicijativa stranaka, u tom pogledu, budući da su one, po prirodi, u situaciji da najbolje sagledaju osobenosti konkretnog pravnog posla i da se predvide rješenja koja će najviše odgovarati.

U traženje odgovora na ova pitanja u teoriji Međunarodnog privatnog prava iskoristilo se nekoliko shvatanja, poznatih kao teorija o pravnoj prirodi Autonomije volje stranaka.

2.1. Koliziono-pravno shvatanje o Autonomiji volje stranaka

Prema teoriji o koliziono-pravnoj Autonomiji volje stranaka, ugovorni partneri su ovlašteni da, neposredno putem sporazuma, odrede pravni statut za ovaj ugovor. Ovome se prigovara da ugovarači na taj način u stvari vrše funkciju zakonodavca. Međutim, nije tako. Time što su neposredno odredile nadležno pravo ugovorne strane nisu prekoračile ovlaštenja iz zakona: njihovim izborom izvršeno je samo konkretizovanje jedne od tačaka vezivanja koji predviđa koliziona norma lex fori. Ta tačka vezivanja je Autonomija volje stranaka koje je, kao i ostale tačke vezivanja, priznao zakonodavac.

Dakle, isto onako kao što neki pravni poredak proglašava mjesto zaključenja ili mjesto izvršenja pravnog posla mjerodavnim odlučujućim činjenicama za određivanje nadležnog prava kod jednog ugovora sa elementom inostranosti, tako i sporazum stranaka o nadležnom pravu može biti odlučujuća činjenica.^[42]

Suštinski nema nikakve razlike između Autonomije volje stranaka i bilo koje druge okolnosti koju zakon određuje kao odlučujuća za određivanje nadležnog prava za sadržinu ugovornih odnosa sa elementom inostranosti.

Koliziono-pravno shvatanje Autonomije volje stranaka preovladava danas u pravima velikog broja država, jer odgovara potrebama razvijenog prometa robe i na taj način zadovoljava zahtjeve za pravnom sigurnošću.^[43]

[...]

---

^[1] Dr. M. Aleksić – Dr. M. Unković: Međunarodna trgovinska politika, spoljno-trgovinski sistem bivše Jugoslavije. Poglavlje (P) I. Str. 4-7, Beograd, 1980. godine.

^[2] Dr. Ivo Fabinc: Strategija međunarodnih ekonomskih odnosa, Ljubljana, 1984, str.57-79.

^[3] Dr. Branko Vukmir: Ugovori o izvođenju investicijskih radova u zemljama u razvoju, Časopis Privreda i pravo, Br. 3-4, Zagreb, 1983, str. 21-27.

^[4] Dr. Aleksandar Goldštajn: Investicije, Pravni fakultet u Zagrebu, Postdiplomski studij iz privrednog prava, Informator, Zagreb, 1969, str. 14-33.

^[5] Vidi Lidija Begovska – Radonjić: Ekonomski odnos Jugoslavije sa zemljama u razvoju sa posebnim osvrtom na investiciionu saradnju (Magistarski rad, manuskript),. Fakultet političkih nauka, Beograd, 1977, str. 81-82.

^[6] U tom pravcu učinjeni su izvjesni koraci donošenjem Haške konvencije, o Zakonu koji se primenjuje na međunarodne prodaje fizički pokretnih stvari 1955. (ratifikovana od devet evropskih zemalja, opšti uslovi SEV, kao i nekih drugih konvencija koje direktno ili indirektno tretiraju problematiku ugovora o prodaji sa elementom inostranosti (Codex Busttamante, Jednoobrazni zakon o međunarodnoj prodaji fizički pokretnih stvari).

^[7] Zakonske kolizione norme u ugovorima imaju: SSSR, SFRJ, ČSR, Italija, Grčka, Austrija, Poljska, Albanija, itd.

^[8] F. Engels: Razvoj socijalizma od utopije do nauke, str. 140

^[9] Emanuel Gounot: L ’autonomiae dela volonte endroit prore contribution a la l’etude critique del’individualisme juridique, Dijon 1912. godine.

^[10] Gounot, citirano djelo.

^[11] Ideja Autonomije volje stranka kao instrumentu Međunarodnog privatnog prava datira iz XV vijeka i vezuje se za učešće odnosno učenje Sarla Dimulena. Sam termin „Autonomija volje“ se po prvi put sreće kod svojine (Vidi Blagojević: Međunarodno privatno pravo), Beograd, 1950, Str. 187.

^[12] Gounot, citirano djelo.

^[13] Acolla E: Manuel de dract civil. T.II, Paris, 1969, str. 719.

^[14] Morin G.: La loi et le contrat – de ’ cadencede leua souvereinete', Paris, 1927. Dikof: Le evolution dela motion de contrat, Etude de droit civil dle droit civil a la memoire de Henri Caiptant, Paris, 1939, str. 201.

^[15] Blagojević B.: Ugovori po prihvatanju, Beograd, 1934, Str. 38, 47.

^[16] Popović S.: Obligaciono pravo, Beograd I, 1968, str. 50.

^[17] Blagojević B.: Citirano delo.

^[18] Prof. dr. Cigoj Stojan: „Obligaciono pravo“, Splašni del, Ljubljana, 1962.

^[19] Gounot: Citirano djelo.

^[20] Gounot: Citirano djelo.

^[21] Gounot: Citirano djelo.

^[22] Gounot: Citirano djelo.

^[23] Uniform Comercial Code SAD (§ - 2-205/2)

^[24] Caur de Justice des Communalites Europennes, 1957.

^[25] Petrović S.: Citirano djelo, str. 9.

.

^[27] Građanski zakonik Čehoslovačke, 1964.g.

^[28] Komentar Zakona o obligacionim odnosima, Beograd, 198...godine

^[29] Salle, Citirano djelo.

^[30] Član 1371. Građanskog italijanskog zakonika, ... 915, Austrijskog građanskog zakonika i čl. 1162 Građanskog zakonika Frencuske.

^[31] Salle, Citirano djelo.

^[32] Član 1371. Građanskog italijanskog zakonika, 915, Austrijskog građanskog zakonika i čl. 1162 Građanskog zakonika Francuske.

^[34] To su pravni sistemi buržuaskih država. U njima postoji privatna svojina kao jedini osnovni oblik svojine. Pri tome, u ovom radu izrazom „Svojina“ kratko se označava svojina kao pravna kategorija, tojest svojina kao pravni odnos o svojini, kao pravnom odnosu vidjeti: „Veliki pravni priručnik“ 2, Beograd, 1970, str. 3.

^[35] O ovom pojmu i definiciji ugovora o kupoprodaji u Austrijskom, Švicarskom, Njemačkom i Francuskom pravnom sistemu, kao i u sistemima koji poznaju samo jedan osnovni oblilk svojine i jedan osnovni oblik ugovora o kupoprodaji, vidjeti: Dr. Prof. Dimitar Pop; Georgiev, „Dogovor o kupoprodažbi“, I. Del, Skopje, 1973. g. Str.8-11, i tamo navedene izraze.

^[36] To su pravni sistemi socijalističkih država, uključujući tu i pravni sistem socijalističke Jugoslavije.

^[37] O pojmu i definiciju ugovora o kupoprodaji u pravnom sistemu SSSR-a i drugih Evropskih socijalsitičkih država, Dr. Dimitar Pop Georgiev: navedena djela, str. 11-12.

^[38] O tome, vidjeti: „Veliki pravni priručnik“2, str. 4-5. i 9.

^[39] O tome, vidjeti: „Veliki pravni priručnik“2,str. 6-14.

^[42] Dr. Eismer: Međunarodno privatno pravo, Zagreb, 1957.g.

^[43] Ovo shvatanje usvajaju prava: SSSR-a, SFRJ, Grčka, Albanija, Poljska itd.