Ljudska Prava I Osnovne Slobode U Bosni I Hercegovini U Fokusu Evropske Konvencije O Ljudskim Pravima


Textbook, 2013
110 Pages, Grade: 10

Excerpt

S A D R Ž A J

1. Uvodna razmatranja

2. Metodološki okvir istraživanja
2.1 Problem i predmet istraživanja
2.2 Svrha i ciljevi istraživanja
2.3 Sistem hipoteza i indikatora
2.4 Metode istraživanja
2.5 Ocjene dosadašnjih istraživanja

3. Pojam ljudskih prava i političkih sloboda
3.1 Šta podrazumijeva pojam ljudskih prava?
3.2 Mehanizmi zaštite i način realizacije ljudskih prava i osnovnih sloboda
3.3 Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

4. Djelovanje institucionalne politike na razvoj ljudskih prava i osnovnih sloboda
4.1 Pravo i politika u konfliktu: mogućnost ograničenja ljudskih prava
4.2 Liberalna demokratija u bosanskohercegovačkom kontekstu
4.3 Etničke linije diferencijacije i prioritet zaštite kolektivnih nad individualnim pravima
4.4 Evropska unija i strukturalna demokratizacija u Bosni i Hercegovini

5. Međunarodni izvori o ljudskim pravima i njihov uticaj na razvoj ljudskih prava
5.1 Ustav za Evropu i njegov značaj za realizaciju ljudskih prava i političkih sloboda
5.2 Evropski sud za ljudska prava

6. Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama
6.1 Struktura Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama
6.2 Implikacije ratifikacije Evropske konvencije kao međunarodnog ugovora
6.3 Poštovanje obaveza iz Evropske konvencije od strane države potpisnice
6.4 Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama
6.5 Institucionalni mehanizmi za zaštitu ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini u fokusu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

7. Implementacija ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini
7.1 Opća zapažanja
7.2 Normativni institucionalni okvir implementacije ljudskih prava i sloboda
7.3 Ravnopravnost i nediskriminacija
7.4 Vladavina prava i primjena zakona
7.5 Oblici kršenja prava i sloboda

8. Ljudska prava i izborna ekskludiranost na primjeru presude Sejdić - Finci
8.1 Oblici diskriminacije u političkom sistemu Bosne i Hercegovine
8.2 Političke i pravne mogućnosti za uklanjanje diskriminacije
8.3 Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić - Finci
8.4 Uticaj presude Suda za ljudska prava na mogućnosti promjene Ustava Bosne i Hercegovine

9. Zaključna razmatranja

LITERATURA

1. Uvodna razmatranja

U slučaju Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija nije samo jedan u nizu međunarodnih ugovora iz kojeg proizilaze izvjesne obaveze za države-potpisnice, već jedan od najvažnijih Ustavom zagarantovanim i zaštićenim dokumentima.

Iz te činjenice proizilazi i pristup ovoj temi. Kada se analiziraju uslovi u kojima je Evropska konvencija, kao opći demokratski princip u Evropi, nastala, sadržaj prava koja štiti i teorije koje su joj prethodile, čini se da ona ima povlašten položaj u odnosu na druge međunarodne obaveze koje, njenom primjenom, postaju ne samo obaveza države u međunarodnim okvirima, već prvenstveno obaveza koja najsnažnije djeluje na unutrašnje pravo bez obzira da li je njena primjena obavezna prema ustavu neke države. Ovdje nam se nameće pitanje odnosa jednog takvog dokumenta sa ustavom konkretne države, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine i eventualne supremacije Evropske konvencije odnosno Ustava BiH. Da bi se došlo do odgovora na ovo pitanje, potrebno je analizirati niz elemenata koji mogu predstavljati afirmativne argumente za potvrdu da Evropska konvencija, kao ustavni princip jeste hijerarhijski iznad samog Ustava BiH. U tu svrhu je neophodno analizirati opće činjenice u kojima je nastao Ustav BiH, kao i metode njegovog tumačenja, odnosno utvrditi ko je nadležan davati konačna i obavezujuća tumačenja njegovog teksta, odnosno kakav uticaj takva tumačenja imaju na ukupni ustavni sistem Bosne i Hercegovine. Također je vrlo bitno analizirati problem na osnovu principa međunarodnog prava i načina na koji su države članice EU tretirale problem odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava, a u okviru tog odnosa načina na koji pojedine države ispunjavaju preuzete obaveze. U okviru te analize, ključno je naći odgovor na pitanje o zastupljenosti jedne od teorija o prihvatanju međunarodnih obaveza u konkretnom pravnom sistemu, jer o tome ovisi uticaj kojeg međunarodno pravo ima na pravni sistem konkretne države. Za Bosnu i Hercegovinu to se čini ključnim pitanjem u traženju odgovora o eventualnoj supremaciji Evropske konvencije nad Ustavom BiH. Međutim, pružanje odgovora na ovo pitanje samo na teorijskoj ravni nema nikakav značaj ukoliko ne postoji tijelo koje je nadležno da ponudi tumačenje koje je pravno obavezujuće. Analizirajući sudsku praksu ustavnih sudova drugih država koji su se suočavali sa sličnim problemom, daje se i odgovor o nadležnosti Ustavnog suda o ovom važnom pitanju i mogućnostima njegovog djelovanja. Praktičan značaj odnosa Evropske konvencije i Ustava BiH može se predstaviti na nizu ustavnih odredbi ali u ovom radu su date samo dvije koje su odabrane kao najočigledniji primjer nesklada ova dva pravna akta. Konačno, šta bi bila posljedica tvrđenja da Evropska konvencija ima supremaciju nad Ustavom BiH i da Ustavni sud jeste nadležan da to utvrdi? Nema sumnje da bi, ukoliko bi stav Ustavnog suda bio da jeste nadležan da to utvrdi, posljedice bi bile dalekosežne u smislu stvaranja obaveze zakonodavcu da otpočne opsežne ustavne reforme u onim oblastima ustavnog sistema koje predstavljaju najveću barijeru razvoju Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je neophodno istražiti mogućnosti pravnog (pre)oblikovanje ustavne strukture Bosne i Hercegovine kroz interpretativno tumačenje postojećih odredbi Ustava BiH od strane Ustavnog suda, a prvenstveno utvrditi da li je Ustavni sud nadležan da daje takvo tumačenje. Kao primjer poslužit ću se analizom nekih odredbi Ustava BiH u svjetlu, također ustavne obaveze, poštivanja ljudskih prava, tačnije Evropske konvencije. Pored toga, neophodno je dokazati da je Evropska konvencija hijerarhijski iznad Ustava BiH, odnosno da prava iz Evropske konvencije, kao ustavnog principa, imaju supremaciju nad drugim ustavnim odredbama.

Dva su osnova za takav stav:

1. Ustav BiH daje Evropskoj konvenciji, formulacijom člana II/2, takav položaj u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine utvrđujući da je ''direktno primjenjiva'' i ''iznad svakog drugog prava'' što podrazumijeva samoizvršivost te odredbe kao i cjelovitost pravnog sistema Bosne i Hercegovine, uključujući i ustavni sistem
2. S obzirom da je Bosna i Hercegovina tipični primjer zastupljenosti monističkog pravnog sistema, ratifikacijom Evropske konvencije, 12. jula 2002. godine, odnosno Evropske konvencije kao međunarodnog ugovora, neophodno je izmijeniti pravne zapreke za potpuno poštivanje obaveza preuzetih međunarodnim ugovorom. Kao primjer neusklađenosti daju se odredbe Ustava koje utvrđuju način izbora članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Konačno, ustavni mehanizam u zaštiti ljudskih prava mora se posmatrati u svjetlu nadležnosti Ustavnog suda i mogućih pravaca djelovanja u budućnosti u vršenju svoje uloge ''zaštitnika Ustava'' sa posebnim akcentom na mogućnost interpretacije pojedinih odredbi Ustava BiH i utvrđivanju obaveze zakonodavca da, kroz amandmansko djelovanje, uskladi odredbe kojima se krše ljudska prava sa potpisanim međunarodnim ugovorima, prije svega Evropskom konvencijom.

2. Metodološki okvir istraživanja

2.1 Problem i predmet istraživanja

Prava svakog pojedinca u Bosni i Hercegovini propisana su Ustavom Bosne i Hercegovine, međunarodnim ugovorima ili konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala, kao i zakonima.

U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine se navodi odlučnost da se u Bosni i Hercegovini osigurava puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, te opredijeljenost da se polazi od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama, međunarodnih ugovora o građanskim i političkim te ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, religijskim i jezičkim manjinama, te drugih instrumenata o ljudskim pravima.

Članom II. Ustava Bosne i Hercegovine se proklamira da Bosna i Hercegovina kao država osigurava najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda. Isto tako se navodi da prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njenim Protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svakim drugim zakonom. U istom članu se proklamira da je svim građanima na području Bosne i Hercegovine osigurano da uživaju ljudska prava i temeljne slobode bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, religijskoj pripadnosti, političkom ili drugom opredjeljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, pripadnosti nacionalnoj manjini itd.

Aneks 6. Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na Sporazum o ljudskim pravima, kojim se svim građanima na području Bosne i Hercegovine osigurava najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući prava i slobode osigurana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te njenim Protokolima, kao i drugim međunarodnim sporazumima koji su posebno navedeni u dodatku ovog Aneksa. Ta prava i slobode inkludiraju: pravo na život, pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili da obavlja prisilni ili obavezni rad, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u vezi sa krivičnim postupcima, pravo na privatni i porodični život, nepovredivost doma i korespondencije, slobodu mišljenja, savjesti i vjere, slobodu izražavanja, slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja sa drugima, pravo na zaključenje braka te osnivanje obitelji, pravo na imovinu, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i stanovanja.

Poglavlje III. Aneska 6. Ustava Bosne i Hercegovine posvećeno je drugim organizacijama koje se bave ljudskim pravima. Naglašava se obaveza promovisanja i poticanja djelovanja nevladinih i međunarodnih organizacija za zaštitu i promovisanje ljudskih prava. Pozivaju se Komisija UN za ljudska prava, OSCE, Visoki komesarijat UN za ljudska prava i druge nevladine ili regionalne misije i organizacije za ljudska prava da pažljivo prate stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, uključujući osnivanje mjesnih ureda i slanje posmatrača, izvjestitelja i drugih relevantnih osoba, te na obavezu da im se pruža efikasna i potpuna pomoć, pristup i olakšice.

Poglavlje II. Ustava Bosne i Hercegovine posvećeno je zaštiti ljudskih prava putem Komisije za ljudska prava, koja se sastoji iz Ureda Ombudsmena i Vijeća za ljudska prava. Komisija za ljudska prava djeluje pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

Aneks 7. Ustava predstavlja Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama. Poglavlje I. Aneksa 7. posvećeno je zaštiti prava izbjeglica i raseljenih osoba, dok je Poglavlje II. posvećeno Komisiji za raseljene osobe i izbjeglice, čije je sjedište u Sarajevu.

Unutar sistema državne uprave formirana su i posebna tijela čija je uloga dalja promocija i unapređenje sistema zaštite ljudskih prava, kao što je Vijeće za djecu, Agencija za ravnopravnost spolova, Odbor za Rome, Vijeće za invalidna lica, Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama. Pri Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine formirano je Vijeća za nacionalne manjine, kao savjetodavno tijelo.

Institucije Bosne i Hercegovine daju punu podršku Međureligijskom Vijeću u Bosni i Hercegovini. Njegovom uspostavom ostvaruje se međureligijski dijalog između četiri najveće vjerske skupine u Bosni i Hercegovini.

U osnovi se ovim radom pokušava ukazati na konstantno kršenje, krucijalnih, ljudskih prava u bosanskohercegovačkom društvu, koje dobiva na svom intezitetu u postkonfliktnom periodu, kao npr. aktuelni primjer slučaja Sejdić-Finci. Naime, Jakob Finci i Dervo Sejdić, navode kršenje odredaba Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) od strane Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine i Izborni zakoni Bosne i Hercegovine ograničavaju njihovo pravo da glasaju i pravo da se kandiduju na izborima na osnovu njihove rase/nacionalnosti, religije i veze sa nacionalnom manjinom. Kao rezultat, Bosna i Hercegovina krši svoje obaveze u skladu Članom 1. Protokola 12. i Člana 2. Protokola 1. ECHR-a, kao i Člana 14. sa Članom 3. Protokola 1, i Člana 13. Ustavni sud, najviši sud u Bosni i Hercegovini je izjavio da nema nadležnost da adresira kršenja ECHR-a u odgovarajućim odredbama Ustava i izbornih zakona. Ne postoje drugi načini za traženje pomoći u domaćem zakonodavstvu.

Bosna i Hercegovina je ratificirala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, uključujući prvi protokol, 12. jula 2002. godine, gdje su oba instrumenta odmah stupila na snagu. Ratificirala je Protokol 12, 29. jula 2003. godine, koji je stupio na snagu 1. aprila 2005. godine.

Rat je okončan u septembru 1995. godine, sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je službeno potpisan 14. decembra 1995. godine kao Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, i Aneksi tog Sporazuma (u daljenjem tekstu nazvani „DPA“). DPA je podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine je aneks DPA. Pored toga, ustav predviđa da je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja funkcioniše u skladu sa vladavinom zakona, sa slobodnim i demokratskim izborima.

U stvari, državne i entitetske institucije koje su osnovane Ustavom iz 1995. godine su struktuisane tako da omogućavaju predstavljanje konstitutivnih naroda, nego jednako građansko predstavljanje. Ustav kaže da su jedini „konstitutivni“ narodi tri većinske etničke grupe u Bosni i Hercegovini: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Ostale zajednice, uključujući Jevrejsku i Romsku zajednicu, spominju se kao „ostali“. Izvještaj Vijeća Evrope od 27. juna 1996. godine je konstatovao: „Često se kaže da je DPA okončao rat, ali i zaledio konflikt, da je priznao nasilnu podjelu države, misleći na tri konstitutivna naroda, i da su institucije za koje je namijenjen u potpunosti neadekvatne za razvoj funkcionalne demokratije koja se zasniva na vladavini zakona.“[1]

Ustav iz 1995. godine je značajno promijenio prethodnu poziciju Jevrejske zajednice, dodajući nove konstitutivne strukture bosanskohercegovačkom društvu, diskriminirajući time po osnovu etničke pripadnosti ili nacionalnosti. Takva službena diskriminacija Jevrejske i Romske zajednice nije postojala prije 1995. godine.

Ono što se najviše primjećuje, niti jedan pripadnik Jevrejske i Romske zajednice nije bio u mogućnosti da bude razmatran za izbor/članstvo u Parlamentarnoj skupštini – Zastupnički dom i Dom naroda te kolektivnom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Oba su ograničena na pripadnike tri konstitutivna naroda, bez odredbi za članstvo pripadnika grupe „ostalih“.

Trenutni principi etničke podjele koji su sadržani u Ustavu i izbornom zakonu Bosne i Hercegovine su već duže vremena predmet temeljitih proučavanja. U martu 2005. godine Europska komisija za demokratiju putem zakona (Venecijanska komisija) je usvojila, po zahtjevu Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, njeno mišljenje po pitanju ustavne situacije u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika.[2] Nedvosmislenim jezikom, Komisija je konstatirala da Ustav Bosne i Hercegovine, koji je na snazi, ne uspostavlja funkcionalnu državu. Komisija je zaključila da je ustavna reforma u Bosni i Hercegovini neizbježna.

Dalje, socijalna ekskludiranost reljefnije od bilo koje druge pojave govori o karakteru jednog društva i o aktuelnom stanju u kojem se ono nalazi. To nije samo pitanje ljudskih prava i socijalne kohezije, već i pitanje efikasnosti, produktivnosti i stabilnosti jednog društva. Stanje socijalne isključenosti u Bosni i Hercegovini poprima trajni karakter i strukturira se kao model odnosa u društvu na koji se svi akteri pomalo navikavaju. Za neke grupe iz najugroženijih kategorija može se govoriti o stanju dugoročne socijalne isključenosti koja je nastupila usljed nedostatka njihovih kapaciteta za promjenu svog nepovoljnog stanja, te potpunoj blokadi potencijala za razvoj individualne egzistencije, što za posljedicu ima trend porasta građana izoliranih iz društva.

U Bosni i Hercegovini je socijalna problematika, a posebno problematika socijalno isključenih osoba, veoma složena i nedovoljno politički, zakonski i institucionalno regulisana, što se najviše očituje kroz nedostatak političkog konsenzusa i odgovornosti u implementaciji već postojećih zakonskih rješenja na nivou države i entiteta.

2.2 Svrha i ciljevi istraživanja

Cilj istraživanja je utvrditi da li je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja funkcioniše u skladu sa vladavinom zakona, sa slobodnim i demokratskim izborima, što bi za sve njene građane trebalo da garantuje poštovanje ljudskih prava i sloboda. Da li je Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini zaista neadekvatan kontekst za razvoj funkcionalne demokratije koja se zasniva na vladavini zakona? Dalje, potrebno je opisati stanja koja sigurno mogu objasniti minorna ljudska prava, ne samo tri konstutivna naroda, već i Roma, Jevreja, kao i ostatka grupe „ostali“, u Bosni i Hercegovini, kao i izvršiti komparacije sa susjednim i drugim državama u povodu date tematike.

Naučni cilj – kroz deskriptivnu analizu povećati i proširiti fond saznanja o stvarnoj implementaciji ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini.

Pragmatski cilj – moguća rješenja od strane državnih organa za ostvarivanje priznatih i opće prihvaćenih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2.3 Sistem hipoteza i indikatora

Opća hipoteza:

H-0 Neusklađenostinstitucionalnih mehanizama zaštite ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini sa univerzalnim i regionalim mehanizmima zaštite ljudskih sloboda, involvira sistematska kršenja ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini, a to dovodi do ukupne stagnacije poštivanja navedenih prava i otežava približavanje Evropskoj uniji.

Pomoćne hipoteze:

H-1. Nedostatak političkog konsenzusa i odsustvo pravne regulacije uslovljavaju deficite u pronalaženju odgovarajućih zakonskih rješenja zaštite ljudskih prava i političkih sloboda građana kao i adekvatnih mehanizama njihove implementacije.
H-2. Eficijentnost ostvarivanja prava i političkih sloboda građana zavisi od političke kulture i tradicije vladajućih elita iz čega se rezultira kršenje proklamovanih prava i sloboda građana u pogledu njihove etničke pripadnosti.

2.4 Metode istraživanja

Metode istraživanja koje će biti korištene su:

1. Komparativni metod će se koristiti sa svrhom upoređivanja domaćih zakonodavnih rješenja u povodu ljudskih prava i sloboda sa komparativno pravnim i međunarodnim zakonodavnim rješenjima iste problematike
2. Metod historijske analize će biti korišten za analizu historijsko-pravnih činjenica i njihov uticaj na trenutno stanje ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini
3. Kvantitativna i kvalitativna analize sadržaja (dokumenata) primjenit će se s ciljem deskripcije stanja u dosadašnjim istraživanjima ove tematike i kroz apostrofiranje konkretnih primjera iz domaće i međunarodnopravne prakse iz oblasti implementacije i zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda.

2.5 Ocjene dosadašnjih istraživanja

Na osnovu rezultata dosadašnjih i trenutnih istraživanja, analiza dosadašnje prakse provođenja zakona i drugih propisa iz oblasti implementacije i zaštite ljudskih prava i sloboda potrebno je opisati presjek sadašnjeg stanja u oblasti zaštite ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini. Na taj način će biti ukazano na pozitivne i negativne implikacije zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, deskripcije komparativnog stanja date tematike sa susjednim zemljama i primjenu međunarodnih propisa odnosno unverzalnih i regionalnih mehanizama zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini.

Na osnovu ukupnih rezultata istraživanja, ukazat će se i na moguće rješenja ove problematike u teoriji i praksi implementacije i zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda.

3. Pojam ljudskih prava i političkih sloboda

3.1 Šta podrazumijeva pojam ljudskih prava?

"Svi ljudi rođeni su slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima" - tako počinje član 1. "Opće deklaracije o ljudskim pravima". To znači da svi mi od trenutka rođenja posjedujemo određena prava koja se nazivaju ljudskim pravima. Ljudska prava su zajamčena svakom čovjeku na temelju njegova postojanja kao čovjeka i ona su neotuđiva, što znači da ne mogu nikome biti oduzeta. Tekst koji slijedi dvije su tipične definicije ljudskih prava, onakve kakve nalazimo u različitim leksikonima.

"Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati. Oznaka 'urođena'i 'neotuđiva' prava potiče iz vremena borbe protiv apsolutizma. (...) Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih, prava pripadaju dostojanstvo čovjeka, pravo na razvoj ličnosti, jednakost pred zakonom i ravnopravnost, sloboda religije i rasuđivanja, sloboda mišljenja, sloboda štampe i informacija, sloboda učenja, sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja, sloboda izbora zanimanja i sloboda rada, nepovredivost stana, jamstvo privatnog vlasništva, jamstvo prava na nasljedstvo, pravo na azil i peticiju, kao i zakonska prava poput zaštite od neopravdanog hapšenja (...)."[3]

"U političkom rječniku pojam 'ljudska prava' označava cjelokupnost prava na slobodu koja pojedinac može zahtijevati na temelju svog postojanja kao čovjeka i koja mu zajednica mora pravno jamčiti iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o ‘prirodnim’, ‘nedržavnim’, ‘urođenim’ ili ‘neotuđivim’ pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje legitimira jedna politička zajednica (...)."[4]

Ljudska su prava poput oklopa: štite vas; poput uputa su jer vam govore kako se treba ponašati; poput sudaca su jer se njima možete žaliti. Apstraktna su poput osjećaja baš kao i osjećaji pripadaju svima i uvijek će postojati, ma što se dogodilo. Poput prirode su; poput duha jer su neuništiva. Baš su poput vremena prema svima se odnose jednako - prema bogatima i siromašnima, starima i mladima, bijelima i crnima, visokima i niskima. Nude nam poštovanje i traže od nas da druge poštujemo. Baš kao što dobrotu, istinu ili pravdu ne možemo jedinstveno definirati ne možemo ni prava, no znamo ih prepoznati kad se s njima susretnemo.

Budući da pripadaju svim ljudima i ljudska prava treba promatrati i kao privilegij i kao odgovornost. Prava na koja se može pozvati neka osoba, ista su ona prava na koja se može pozvati i svaka druga osoba, što znači da je uživanje prava nužno povezano s odgovornošću da se isti privilegiji priznaju i osiguraju drugima.

3.2 Mehanizmi zaštite i način realizacije ljudskih prava i osnovnih sloboda

Pojava i razvoj Ustava i ustavnosti najuže je povezana sa sazrijevanjem svijesti i uspostavljanjem jamstva određene razine ljudskih sloboda i prava. Početna i osnovna funkcija Ustava zapravo se i sastojala u jamčenju određenog kodeksa ljudskih prava i istovremeno ograničavanje javne vlasti da ne izlazi i da ne ugrožava tu antonomnu sferu čovjeka. Time su stvarane temeljne pretpostavke za uspostavljanje ustavne demokratije i pravne države.

U prvim ustavima i deklaracijama zajamčena su lična i politička prava bez čega nema zaštite fizičkog i mentalnog integriteta čovjeka, niti njegovog angažiranja u javnom i političkom životu. Zato se ova prava smatraju ljudskim pravima prvog naraštaja.[5] Ona se danas smatraju civilizacijskom tekovinom i općeprihvaćena su prava. Kao univerzalna vrijednost, ova prava ne zavise od države. Državna vlast ih ne može ograničavati. Njezina je dužnost da osigura njihovo poštovanje i zaštitu. Jedino ograničenje ovih prava može postojati samo zbog uživanja istih tih prava od strane drugih ljudi.[6]

Početkom 20. stoljeća javlja se drugi naraštaj ljudskih sloboda i prava usmjerenih na zaštitu ekonomskog i socijalnog položaja čovjeka.[7] Krajem prošlog stoljeća, zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije i djelovanju masovnih ekoloških pokreta, razvija se treći naraštaj individualnih sloboda i prava. Radi se o pravu čovjeka na zdravu životnu okolinu, koja obuhvata niz prava i obaveza na očuvanju prirodne ravnoteže između čovjeka i prirode. U četvrti naraštaj ljudskih prava uvrštavaju se prava koja proizilaze iz razvoja informatike, genetike i drugih znanstveno-tehnoloških disciplina koje neslućeno šire mogućnosti čovjeka, ali i prijete najrazličitijim opasnostima njihove zloupotrebe. Osim toga, izdvajaju se specifična prava pojedinih skupina, kao što su: prava izbjeglica i raseljenih lica, prava nacionalnih, vjerskih i jezičnih manjina, prava stranaca i dr.

U pravno-teoretskom smislu, ljudska prava su javnopravni odnos između pojedinca kao ovlaštenika i države kao obveznika u tom odnosu. Pojedinac ima pravo neometano uživati zajamčene slobode i prava, da od države zahtijeva sve uslove za ostvarivanje prava i sloboda i da osigura njihovu zaštitu. Po svojoj prirodi ovo su individualna prava, koja pripadaju čovjeku i građaninu kao pojedincu. Budući da su osigurana najvišim pravnim aktom svake države, ljudska prava su ustavna kategorija. Iz ovog proizilazi da se bez izričitog ustavnog ovlaštenja, zakonom, a pogotovo aktom izvršne vlasti, ne mogu suspendovati, ukidati ili ograničavati zajamčena prava. Zbog svog značaja i karaktera univerzalne vrijednosti, ljudska prava, osim što su predmet unutrašnjeg prava, posebno ustavnog, stekla su i međunarodni značaj. To se ogleda, ne samo u sve većem broju međunarodnih konvencija i drugih dokumenata kojima se uspostavljaju međunarodni standardi u ovoj oblasti[8] nago se uspostavljaju sve učinkovitiji međunarodni mehanizmi za njihovu zaštitu. Tu, između ostalih, spadaju Komitet UN za ljudska prava, Međunarodni krivični sud, Evropski sud za ljudska prava, Tribunal za ratne zločine za područje bivše Jugoslavije, odnosno Ruande i dr. Ne treba zaboraviti i brojne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, čiji je doprinos od neprocjenjive vrijednosti.

Objavljivanje makar i najšireg kataloga i najviših standarda ljudskih sloboda i prava nema mnogo smisla ukoliko, prije svega u okvirima pravnog sistema svake države, nisu osigurani učinkoviti mehanizmi, postupci i institucije za zaštitu tih prava. Ustavna rješenja pojedinih zemalja upravo se po ovome često razlikuju. Pri tome treba imati u vidu da uvažavanje ljudskih prava, uključujući i njihovu zaštitu, zavise od ukupnog stanja demokratije i civilnog društva u svakoj zemlji.

Početno jemstvo da će se proklamovana prava i primjenjivati je u činjenici da se ustavne odredbe o njima neposredno primjenjuju. Sudovi i druge institucije za zaštitu ljudskih prava moraju postupati neposredno na osnovu Ustava i bez pozivanja na zakone. U mjeri u kojoj se u državi poštuje ustavnost i zakonitost i funkcionira neovisno i nepristrasno pravosuđe može se govoriti i o efektivnoj i efikasnoj zaštiti individualnih sloboda i prava. Ovakvo pravosuđe je realno jemstvo građanima da će njihova prava biti zaštićena i od samovolje izvršne vlasti i državne uprave. Sudovi mogu na različite načine uspostaviti narušena ljudska prava: bilo naredbom za prestanak narušavanja tih prava, vraćanjem u prijašnje stanje, dosuđivanjem naknadne materijalne ili nematerijalne štete, poništavanjem akata izvršne i upravne vlasti kojima je povrijeđeno pravo, pa i krivičnim kažnjavanjem počinioca povrede.

Ljudska prava zajamčena Ustavom mogu biti ograničena zakonom ili drugim propisom. U tom slučaju Ustavni sud, ocjenjujući saglasnost takvih propisa s Ustavom, može ih poništiti i tako ih isključiti iz pravnog poretka. U mnogim zemljama su uspostavljene institucije za zaštitu ljudskih prava kao što su: obudsmeni, sudovi za ljudska prava, posebna parlamentarna povjerenstva i sl. Treba naglasiti nezamjenjivu ulogu brojnih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava i neovisnih medija.

3.3 Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda je pravni akt Vijeća Evrope (1949.) o zaštiti sloboda i prava, donijet u Rimu 4. novembra 1950. godine. Originalna verzija, sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena pod nazivom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Prve potpisnice Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island, Luksemburg, Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija.

U periodu od 1950. do 2004. godine, Konvenciju je potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja prava i sloboda, kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u Francuskoj koji je ustanovljen Evrposkom konvencijom. Sud za ljudska prava djeluje nakon iscrpljenih pravnih sredstava u državama članicama. Svaka osoba koja smatra da su joj narušena njena ljudska prava može se obratiti sudu. Organizacija i ovlaštenja ovog suda propisani su Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (članovi 19 - 51), a postupak pred tim Sudom uređen je Poslovnikom koji je stupio na snagu 1. novembra 1998. godine.

Tekst je zvanično preveden i objavljen na 30 jezika, a ratifikacija je izvršena u svim državama Vijeća Evrope.

Čin donošenja Konvencije pravno je uobličio ideju zemalja Evrope o uspostavljanju jedinstvene zaštite ljudskih prava i individualnih sloboda koji, uz vladavinu prava, a prema osnivačkom aktu Vijeća Evrope, čine temelj istinske demokratije (Preambula Statuta Vijeća Evrope, st. 3). Ovom kodifikacijom otpočela je pravna standardizacija na evropskom tlu, koja se odvija u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima (1948).

Naknadnim pravnim dopunama iz protokola 1, 4, 6, 7, 12 i 13, unaprijeđena je prvobitna zaštita prava i sloboda iz 1950. godine. Poseban značaj ima Protokol 11, koji je 1998. godine u evropsku pravnu praksu uveo stalnu pravosudnu instituciju - Evropski sud za ljudska prava i mogućnost učešća pojedinca u međunarodnom pravnom postupku.

Konvencija određuje sadržaj prava i sloboda i, za slučaj kršenja, obezbeđuje međunarodnu zaštitu. Postupak se vodi pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sporovi se pokreću individualnim ili međudržavnim predstavkama. Individualnu predstavku podnose pojedinci, grupe lica ili nevaladine organizacije. Međudržavnim predstavkama pokreću se interni međunarodni sporovi država članica Savjeta Evrope u slučaju povrede obaveza preuzetih potpisivanjem i ratifikovanjem Konvencije.

Država koja podnese zahtjev za prijem u članstvo Vijeća Evrope dužna je da usaglasi nacionalne zakone sa Konvencijom kako bi se otklonile mogućnosti povrede osnovnih sloboda i prava, a država članica protiv koje je donijeta pravnosnažna presuda dužna je da postupi u skladu sa odlukom i da reformiše domaće zakonodavstvo. U Belgiji je, na primjer, radi izjednačavanja statusa bračne i vanbračne djece, promijenjen Građanski zakonik, a u Njemačkoj su, usljed neprimjerenog trajanja pritvora, izmjenjene odredbe krivičnog postupka.

Po važećim pravilima, Komitet ministara Vijeća Evrope ima pravo nadzora nad izvršenjem sudskih presuda. Novi Protokol 14 predviđa mogućnost pokretanja sudskog postupka protiv države koja ne izvršava odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Konvencija se sastoji iz Preambule, osnovnog teksta i 13 protokola.

U Preambuli je istaknuto da je osnov Konvencije Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, donijela 10. decembra 1948. godine.

Član 1 utvrđuje obavezu svih država potpisnica da poštuju prava i slobode koje garantuje Konvencija. Ako se prekrši obaveza i dođe do povrede sloboda i prava, predviđena je međunarodna sudska zaštita.

Prvi dio Konvencije (čl. 2 - 18) sadrži osnovna prava i slobode. Drugi (čl. 19 - 51), uređuje funkcionisanje Evropskog suda za ljudska prava, a treći (čl. 51 - 59) reguliše proceduralna pitanja i nadležnost u vezi sa potpisivanjem, ratifikovanjem, tumačenjem, predmetnom, teritorajalnom i vremenskom primjenom odredbi Konvencije.

Protokoli su pravna pravila kojima se vrše izmjene i dopune osnovnog teksta Konvencije. Po stupanju na pravnu snagu, postaju pravno obavezujući dijelovi Konvencije, a donose ih i ratifikuju potpisnice Konvencije i članice Vijeća Evrope.

Osnovna prava i slobode prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i političkim slobodama su: Pravo na život (čl. 2), Zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (čl. 3), Zabrana ropstva i prinudnog rada (čl. 4), Pravo na slobodu i sigurnost (čl. 5), Pravo na pravično suđenje (čl. 6), Kažnjavanje samo na osnovu zakona (čl. 7), Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (čl. 8), Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9), Sloboda izražavanja (čl. 10), Sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11), Pravo na sklapanje braka (čl. 12), Pravo na djelotvorni pravni lijek (čl. 13), Zabrana diskriminacije (čl. 14).

4. Djelovanje institucionalne politike na razvoj ljudskih prava i osnovnih sloboda

4.1 Pravo i politika u konfliktu: mogućnost ograničenja ljudskih prava

Politika (grč. polis, država) označava:

- djelatnost u vezi sa državom,
- sve mjere usmjerene na odbranu klasnih interesa, na osnivanje i jačanje klasne vlasti ili na stvaranje pogodnih uslova za borbu za vlast u državi,
- određeni smijer i metode rada države, partije i ustanove ili pojedine države.[9]

Političke stranke (engl. political parties) uznačavaju grupe ljudi koje se učestvovanjem na izborima bore za odlučivanje u državi, odnosno za neposredni utjicaj u odlučivanju.[10]

Država (grč. polis, lat. civitas, srednovjekovni izraz - regnum, engl. state) označava političku zajednicu onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređenu na osnovi pravila koje samovoljno ili pod prinudom prihvataju svi članovi.[11]

Pravednost (grč. dikaiosyne, lat. institia, engl. justice) jeste načelo odnosa među ljudima koji na osnovi općeg prihvatanja čuva subjektivnost, autonomnost i dignitet ljudi u zajednici.[12]

Prateći razvoj politike od antičkog perioda do danas, može se konstatovati da je ona mijenjala svoju subjektivnost, ali je njezin bitni karakter koji se očituje u umijeću vladanja ljudima ostajao isti.

Kada je riječ o grčkoj tradiciji, politika se prvenstveno odnosi na djelovanje građana i njihovo nastojanje da se postigne jedinstvo građanstva i zajednice.

Kod Rimljana je politika vezana uz pravo i institucije. U srednjem vijeku, temeljni problem politike je odnos svjetovne i crkvene vlasti, a tek s renesansom se stvaraju mogućnosti za moderno shvatanje politike. U 18. i 19. stoljeću, kao i danas, politika se vezuje za političku revoluciju, to jest za nastojanje da se djelovanjem sile ubrzavaju politički procesi. Za period 19. stoljeća karakteristična je prevlast nacionalno orijentisane politike u Evropi, dok 20. stoljeće obilježava rast uloge države.

Treba apostrofirati da politika nije homogena i jedinstvena aktivnost već proturječan proces. Tako imamo situacije gdje u istom društvenom prostoru i vremenu djeluju različite političke orijentacije. Takav karakter politike je realna posljedica proturječnosti ljudske egzistencije, proturječnost između društva i pojedinca, između privatnog i javnog života. Gledano s te strane, politika se pojavljuje kao posrednik između različitih interesa, želja, opredjeljenja i mogućnosti.

Prema tome, možemo kazati da je politika sredstvo za ostvarenje određenih interesa i ciljeva društva. Ovakvo shvatanje postojanja i opravdanosti politike nužno povlači pitanje, što je s interesima pojedinaca? U politici je pojedinačni interes sveden na opći, odnosno javni što je posljedicom razvoja potreba i navika pojedinca da učestvuje u pitanjima politike i društva.

Na osnovu do sada izloženih svojstava i sadržaja politike, moguće je definisati i njezine osnovne ciljeve: postizanje sigurnosti ljudi, poboljšanje moralnog karaktera građana, unapređivanje interesa određene grupe, glorificiranje države, integrisanje različitosti u jedinstveno uređenje, poboljšanje ekonomskog prosperiteta, zaštita prava pojedinca, i promovisanje zajedničkog dobra.

Polazeći od karaktera i osnovnih načela demokratije te od karaktera i ciljeva politike, postavlja se pitanje je li politika sredstvo demokratije ili je demokratija cilj politike.

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, potrebno je osvrnuti se na razvoj političke i socijalne misli kroz povijest.

Ako pođemo od termina kao što su politika, građanin, vlast, demokratija, tiranija, vidjet ćemo da su oni postojali u najstarijim vremenima te da se njihovo značenje nije gotovo nimalo promijenilo u današnjoj političkoj teoriji u odnosu na tadašnji period.

Ono što se mijenjalo kroz različite epohe razvoja čovječanstva jesu ciljevi vezani uz navedene pojmove, a prije svega uz pojam politike. To dalje znači da su ciljevi politike odgovarali karakteru društvenog odnosa pa gledano s tog stajališta može se reći da je cilj politike u današnjem vremenu vladavine demokratije.

Možemo konstatovati da politika mijenja svoj tradicionalni karakter i njezino teorijsko opredjeljenje ide u pravcu okvirnih vrijednosti civilnog društva. Politika dakle, napušta svoj osnovni cilj vladanja ljudima te unutar vlastitog sadržajnog koncepta otvara mogućnost da ljudi upravljaju sami sobom. To, dakle, podrazumijeva aktivno učešće građana u političkom životu države kroz razne asocijacije, a posebno kroz aktivno učešće u političkim strankama.

Političko pravo trebalo bi jamčiti svakom čovjeku nesmetano učešće u političkom životu u okviru njegove zajednice, bez straha da će zbog toga biti neopravdano kažnjen. Na primjer, sloboda mišljenja i sloboda štampe ovdje igraju važnu ulogu u kojoj se ogledaju stavovi ljudi prema vlasti. Međutim, ukoliko se ovi stavovi više ne mogu izreći bez cenzure, onda vlada gubi pravo da demokratski zastupa interese građana.

Zašita i ostvarenje ljudskih prava[13] i sloboda, najviših društvenih vrijednosti, jedno je od najsloženijih i najosjetljivijih pitanja u međunarodnoj zajednici. Savremeni međunarodnopravni univerzalni i regionalni sistem zaštite ljudskih prava i sloboda valjana je pravna podloga za njihovu efikasnu zaštitu. Ali ako se ograničimo isključivo na područje prava, onda je načelo o suverenosti država ona pravna snaga koja priječi provođenje mjera implementacije. Premda je apsolutni karakter suverenosti s razvojem međunarodnog prava modificiran, države još uvijek odlučuju u kojoj mjeri ostvariti preuzete međunarodnopravne obaveze.

Često zbog pomankanja političkog konsenzusa, uslovljenim različitim i složenim interesima, one ne izvršavaju ugovorene obaveze pa i dalje postoji konflikt između nacionalne suverenosti i međunarodnopravne obaveznosti poštivanja ljudskih prava i sloboda. Zbog toga je sistem zaštite prava i sloboda nedovoljno efikasan. Potvrđuje se uvjerenje da su u savremenoj međunarodnoj zajednici politika i pravo i dalje usko povezani, uzajamno se dopunjuju i uslovljavaju.

4.2 Liberalna demokratija u bosanskohercegovačkom kontekstu

Za najveći dio čovječansta liberalna demokratija je još uvijek tek ideal, a u dobrom dijelu nije uopće ni prisutna ni kao ozbiljna teoretski zaokružena ideja.

Često se kaže kako je građanska država jedino realno moguće i na duži rok održivo rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Svako ozbiljnije promišljanje društvene stvarnosti Bosne i Hercegovine, uvijek u konačnici daje isti rezultat: ako se želi Bosna i Hercegovina u prije ratnim (i sadašnjim) granicama, onda samo civilno društvo dakle liberalna građanska država i ono što uz to ide - ekonomski i politički pluralizam te zajamčena kolektivna i individualna građanska prava, otvara mogućnost tako održive Bosne i Hercegovine u manje ili više doglednoj budućnosti.

U liberalnoj projekciji bosanskohercegovačkog društva, treba voditi računa o onome što jeste specifikum Bosne i Hercegovine:

-nikakva demokratska tradicija,
-difuzna, gotovo nepostojeća demokratska svijest,
-religijska specifičnost Bosne i Hercegovine (multireligiozno stanovništvo),
-politička manipulacija religijom,
-religijska manipulacija politikom,
-nacionalizam (politička manipulacija etnicitetom)

Ovo jesu prepreke, ali ne i nepremostive prepreke na putu liberalnog ustroja Bosne i Hercegovine. Radi se o tome da ih treba ukalkulisati u projekt i raditi na njihovom otklanjanju imajući u vidu da se demokratija ne može “odozgo”implementirati. Projekt je ostvariv samo “odozdo”, iz mase koja je nosilac energije promjena. Odozgo se samo stvaraju pretpostavke koje se, a za to je potrebno vrijeme, ”unose” u populus, a sam populus jeste nosilac promjena.

Veoma je neizvijesno, čak utopijski očekivati učvršćenje demokratije u državama gdje se kao konstituativni faktor pojavljuju različite etničke grupe sa ekstremno razvijenim nacionalističkim osjećajima, koje k tome još i ne dijele zajednički osjećaj pripadnosti državi i jedni drugima ne priznaju prava koja inače ekskluzivno traže za sebe.

Dakle, bez zajedničkog osjećaja pripadnosti nekom entitetu, bez zajedničkog osjećaja bosanstva ili bosanske patriotske svijesti tri konstituitivne etničke grupe, nema ni stvarne pretpostavke za istinsku demokratiju u Bosni i Hercegovini.

Konačno, ono što je Bosni i Hercegovini potrebno na putu demokratizacije jeste konsenzus, neka vrsta društvenog ugovora građana tri etničke zajednice gdje jedni drugima uzajamno priznaju i jamče temeljna građanska, individualna i kolektivna, prava na temelju pripadnosti Bosni i Hercegovini. Ovo i nije neizvodljivo kako se čini, imajući u vidu blisku prošlost etničkih sukoba koje Bosna i Hercegovina nosi i na koje i sam pomen Bosne i Hercegovine u svijetu asocira. Ali u tome i jeste stvar: potrebno je distanciranje od naslijeđa prošlosti i otvaranje procesa istinske demokratizacije. Tek tada možemo očekivati uspješno primanje demokratskog procesa i u Bosni i Hercegovini. Sve do tada je samo privid demokratije, odnosno do tada suština zapravo ostaje ista, samo u izmjenjenoj formi. Izmjena pak suštine, moguća je samo na temelju pomirenja, a ovo je opet moguće samo na osnovama prevazilažena konfliktnosti među etnijama.

4.3 Etničke linije diferencijacije i prioritet zaštite kolektivnih nad individualnim pravima

Individualna i kolektivna prava se u potpunosti provlače kroz oblast promocije i zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Kao takva, u javnom diskursu ima poprilično nezahvalnu poziciju teme o kojoj se raspravlja, ali se nedovoljno zna, što stvara veliki prostor za političke (zlo)upotrebe i manipulacije ponajviše usmjerene na etnonacionalnu mobilizaciju javnosti i javnog mnijenja. S druge strane, u potpunosti se zanemaruje potencijal koji bi iskreno zalaganje za zaštitu ljudskih prava svih građana i građanki Bosne i Hercegovine moglo usmjeriti ka razvoju države kao zajednice ravnopravnih i pravno zaštićenih pojedinaca. Nespremnost nosilaca izvršne i zakonodavne vlasti da iskoriste ovaj potencijal najviše se ogleda u činjenici da su određeni pomaci u ovom pogledu ponajprije ostvareni zahvaljujući individualnom građanskom naporu, kao što slučaj sa presudom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini postoji rascjep između prava proglašenih u obavezujućim međunarodnim i regionalnim dokumentima, i definiranih u domaćem ustavnom i zakonskom okviru, i načina na koji se ona primjenjuju i poštuju u praksi. Ustavom Bosne i Hercegovine propisani primat kolektivnih, odnosno prava konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) nad individualnim pravima, i pored „nadustavnog“ položaja Evropske konvencije o ljudskim pravima, u najznačajnijoj mjeri doprinosi negativnoj ocjeni stanja zaštite ljudskih prava građana i građanki Bosne i Hercegovine. U državi koja pretenduje na članstvo u Evropskoj uniji, njenim građanima i građankama koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici i pripadnice jednog od tri konstitutivna naroda i dalje su uskraćena određena politička prava, što je državu Bosnu i Hercegovinu dovelo i pred Evropski sud za ljudska prava, kojem su diskriminirani građani podnijeli svoje apelacije. Stanje dodatno usložnjava i administrativno-teritorijalna organizacija države (država, entiteti, Brčko Distrikt, kantoni/županije, opštine/općine) čije neharmonizirano i ponekad neprecizno zakonodavstvo ostavlja previše mogućnosti za različita tumačenja pitanja poput nadležnosti, što izuzetno otežava, da ne kažemo obesmišljava, korištenje raspoloživih instrumenata za zaštitu ljudskih prava. Kada se ovome doda nedovoljno razvijena pravna svijest građana i građanki o ljudskim pravima, nepoznavanje mehanizama njihove zaštite, te nepovjerenje koje se gaji prema nadležnim institucijama, postaje jasno da bosanskohercegovačke vlasti, u periodu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora do danas, nisu iskoristile potencijal koji je stvoren specifičnim pozicioniranjem odredbi o ljudskim pravima u pomenutom Dejtonskom sporazumu, kao i Ustavu Bosne i Hercegovine. To je i osnovni razlog zbog kojeg se može zaključiti da se Bosna i Hercegovina nalazi na samom početku izgradnje efikasnog i funkcionalnog sistema zaštite ljudskih prava.

Djelovanje političkih i vladinih zvaničnika, koje je ključni preduslov za izradu i sprovođenje efikasnih politika ljudskih prava, i u 2012. godini, kao i tokom prethodnih godina, uglavnom je bilo određeno zaštitom, ponekad utemeljenih, a češće u političke svrhe osmišljenih, takozvanih vitalnih nacionalnih interesa, što se uglavnom dešavalo na štetu širokog kataloga stvarnih i uglavnom neostvarenih prava koja su sastavni dio savremenog koncepta ljudskih prava.

Ustavni sud BiH, kao ključni institucionalni faktor zaštite ljudskih prava i sloboda, suočava se sa poteškoćama u svom djelovanju koje se, na prvom mjestu, odnose na prilično visok procenat neizvršenih odluka, što, bez obzira na njihovu pozadinu, predstavlja narušavanje autoriteta institucije i njene pozicije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Tu je i problem kontinuiranog povećanja priliva predmeta, pri čemu kapaciteti Ustavnog suda ostaju isti, te se postavlja pitanje što hitnije reforme koja će biti usmjerena na stvaranje uslova za njegov efikasniji rad.

Široka oblast ljudskih prava i njihovog kršenja u Bosni i Hercegovini je sasvim sigurno predmet svakodnevnog medijskog izvještavanja, međutim, ovdje se mora istaći problem njegovog kvaliteta. U izvještajima pisanih medija dominiraju teme koje se odnose na ekonomska i socijalna prava, iza kojih slijede pravo na pravično suđenje, pravo na život, prava manjina, politička prava, prava djece, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti, itd. Analizirajući izvještaje o ovim temama teško je izbjeći zaključak da u domaćim medijima, uz uvijek prisutne izuzetke, postoji izražena potreba da se piše u senzacionalističkom stilu što se, kako se čini, smatra osnovnim putem do čitalačke publike. Ovakav pristup u izvještavanju ne vodi ka punom iskorištavanju značajnog potencijala koji mediji imaju u oblasti zaštite i promocije ljudskih prava.

Prepoznata je i činjenica o nerazvijenoj i zapostavljenoj svijesti o ljudskim pravima kod građana i građanki, čiji osnovni uzrok može biti jaz između formalne svijesti o zaštićenosti ljudskih prava i stvarnog povjerenja u zaštitu tih prava. Drugim riječima, iako građani i građanke imaju određena znanja o ljudskim pravima koja im pripadaju, preovladava shvatanje da se ljudska prava ne poštuju što zapravo umanjuje i gotovo potpuno ukida potrebu razumijevanja, prihvatanja i učenja o ljudskim pravima i instrumentima njihove zaštite, što bi sasvim sigurno vodilo ka razvijanju svijesti i širenju kulture ljudskih prava. Ovakvo (ne)razumijevanje stanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini je izuzetno opasno, budući da se potkopava povjerenje građana u sistem zaštite ljudskih prava, te se oni dodatno obeshrabruju u pokušaju njegovog korištenja.

Trenutno stanje ljudskih prava i njihova budućnost u Bosni i Hercegovini se možda najbolje može predstaviti kroz posuđeni ekonomski koncept ponude i potražnje. Naime, ako pretpostavimo da je adekvatan i efikasan sistem zaštite ljudskih prava u ovom slučaju predmet ponude i potražnje, onda se može reći da država Bosna i Hercegovina kao ključni ponuđač ne nudi svojim građanima adekvatnu zaštitu ljudskih prava, što se može prvenstveno objasniti niskom „cijenom“ ljudskih prava. Drugim riječima, ljudska prava nemaju vrijednost koja bi im podigla cijenu i primorala državu da poveća njihovu ponudu. Takođe, država Bosna i Hercegovina, odnosno političke snage koje je trenutno vode i tumače njene interese, vjerovatno smatraju da niska ponuda ljudskih prava ne košta niti državu, niti njih kao nosioce političke moći, te stoga i nema poticaja da se krivulja ponude podigne. S druge strane, već pomenuti faktor cijene, odnosno niske vrijednosti ljudskih prava, utiče i na njihovu potražnju kod građana. Dakle, ukoliko građani nisu uvjereni u vrijednost ljudskih prava neće ih ni potraživati, što dovodi do situacije u kojoj se Bosna i Hercegovina danas nalazi: bez potražnje ljudskih prava, nema ni njihove ponude! Rezultati ankete koja je sprovedena na teritoriji BiH (Tuzla, Sarajevo, Mostar i Banja Luka) metodom slučajnog uzorka s ciljem utvrđivanja stavova građana o stepenu poštivanja - nepoštivanja ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini pokazuju da građani BiH u velikom procentu nisu informisani o mehanizmu zaštite ljudskih prava i sloboda. Vlada veliko nepovjerenje u domaće institucije sudstva, kao i dugotrajan postupak. Od ukupnog broja ispitanika (2000) samo 12,7% nekome se obratilo za zaštitu ljudskih prava, a 87,3% uopće nije potražilo neku vrstu zaštite. Od 12,7% onih koji su potražili neku vrstu zaštite ljudskih prava 81,3% njih smatra da djelimično ili nikako ne uspijevaju da ostvare svoja ljudska prava. Stoga se i nameće zaključak da budućnost ljudskih prava, odnosno unapređenje postojećeg sistema njihove zaštite, zavisi od djelovanja na činitelje potražnje, pri čemu se prvenstveno misli na vrijednosti i shvatanja svih interesnih grupa i pojedinaca, uključujući i međunarodnu zajednicu u Bosni i Hercegovini, ali i regionalne i međunarodne organizacije izvan Bosne i Hercegovine, koji zapravo čine „potrošače“, odnosno potencijalne potražitelje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

4.4 Evropska unija i strukturalna demokratizacija u Bosni i Hercegovini

Dekonstrukcijom ’kontra-normi’ u bosansko-hercegovačkom društvu i državi, identifikacijom političkih aktera kao ’neodlučnih demokratizatora’, pokazali smo kako oni podrivaju djelotvornost vanjskih demokratizacijskih politika. Snažna retorika koja promoviše status quo i težnja za realizacijom uskih političkih interesa predstavljaju ozbiljnu prepreku uticaju normi EU u Bosni i Hercegovini. Konstruktivisti tvrde da materijalne strukture dobivaju značenje kroz strukturu ideja i vrijednosti u kojima su usađene (Wendt, 1995). Stoga možemo reći da, dok god su interesi pojedinačnih etničkih grupa sposobni prodrijeti i dominirati političkom scenom u BiH, kroz postojeće strukture koje dijele zemlju, i dok retorika nacionalističkih političkih lidera ostaje dominantna, dotle će i podrška javnosti za EU integracije biti marginalizirana. Glavni razlog za to leži u činjenici da ne postoji konsenzus unutar BiH o njenoj državnosti, dok su nacionalistički političari koji tvrde da predstavljaju pojedine nacionalne grupe, sposobni projicirati divergentne interese na politiku koja se tiče zajedničke države. Ekskluzivistička priroda ’nacionalističkih’ interesa inhibira promociju inkluzivnih i integracionističkih vrijednosti EU u bosanskohercegovačkom kontekstu. Iznoseći neke od gore navedenih ideja, pokazali smo da u mjeri u kojoj su strukturalne promjene nezaobilazan aspekt konsolidacije demokratije u BiH (pogotovo u pogledu onih odredbi Ustava koje krše Povelju o ljudskim pravima), one trebaju biti dopunjene većim naglaskom na njihovim normativnim aspektima, u skladu sa sljedećim preporukama:

[...]


[1] D. Banović/S. Gavrić, Država, politika i društvo u BiH – analiza postdejtonskog političkog sistema, UNIVERSITY PRESS, Sarajevo 2011, str. 54.

[2] Ebd., str. 83.

[3] Wichard Woyke, Mali rječnik međunarodne politike, Bonn 1994. str. 54.

[4] Bertelsmann Discovery Lexikon, Bertelsmann co. 1997. str. 32.

[5] U prvi naraštaj spadaju posebice, sljedeća lična prava: pravo na život, pravo na ličnu slobodu, sigurnost i dostojanstvo, jednakost u pravima i zabrana diskriminacije, sloboda kretanja i nastanjivanja, pravo na privatnost, tajnost pisma i ličnih podataka, zaštita porodice i braka, sloboda vjeroispovijesti, i političke slobode i prava: biračko pravo, pravo na državljanstvo, sloboda štampe i drugih oblika saopćavanja, sloboda udruživanja i političkog i sindikalnog organizovanja, pravo na javno okupljanje i manifestacije i dr.

[6] Ova misao je spomenuta u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina izražena na sljedeći način: „Sloboda se sastoji u mogućnosti da se čini sve što ne šteti drugome; zbog toga osnova prirodnih prava svakog čovjeka ima kao granicu ono što ostalim članovima društva osigurava uživanje tih istih prava“ (član 4.)

[7] U drugi naraštaj ljudskih prava uvrštavaju se, posebno: pravo vlasništva, pravo na rad i prava po osnovu rada, pravo na štrajk, zaštita zdravlja, prava iz socijalnog osiguranja, pravo na obrazovanje.

[8] Među najznačajnije međunarodne instrumente uspostavljanja i zaštite ljudskih prava uvrštavaju se posebno:

- Povelja Ujedinjenih nacija, iz 1945. godine;
- Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, iz 1948. godine;
- Univerzalna (Opća) deklaracija o pravima čovjeka, iz 1948. godine;
- 4 Ženevske konvencije, iz 1949. godine o zaštiti civila, zarobljenika, ranjenika i brodolomnika u oružanim sukobima;
- Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz 1950. godine sa naknadno usvojenim protokolima o izmjenama i dopunama;
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine;
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, iz 1966. godine;
- Konvencija o statusu izbjeglica, iz 1951. godine;
- Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, iz 1965. godine;
- Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, iz 1987. godine;
- Konvencija o pravima djeteta, iz 1989. godine;
- Okvirna konvencija o zaštiti manjina, iz 1994. godine;
- Evropska povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina, iz 1992. godine;
- Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, iz 1985. godine;

[9] B. Klaić: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001. str. 32.

[10] Leksikon temeljnih pojmova politike, Soroš, Sarajevo, 1994. str. 93.

[11] Ebd., str. 93.

[12] Ebd., str. 94.

[13] U literaturi se koristi i sintagma prava čovjeka koja se u engleskoj terminologiji napušta. Više se koristi izraz ljudska prava jer ne ostavlja dojam da su u pitanju prava koja prvenstveno pripadaju muškarcima. Vidjeti bliže o korištenju termina: V. Dimitrijević/M. Paunović, Ljudska prava, Beograd, 1997. str. 26.

Excerpt out of 110 pages

Details

Title
Ljudska Prava I Osnovne Slobode U Bosni I Hercegovini U Fokusu Evropske Konvencije O Ljudskim Pravima
Grade
10
Author
Year
2013
Pages
110
Catalog Number
V264241
ISBN (eBook)
9783656537533
ISBN (Book)
9783656539025
File size
976 KB
Language
Croatian
Tags
ljudska, prava, osnovne, slobode, bosni, hercegovini, fokusu, evropske, konvencije, ljudskim, pravima
Quote paper
Dr. Admir Atović (Author), 2013, Ljudska Prava I Osnovne Slobode U Bosni I Hercegovini U Fokusu Evropske Konvencije O Ljudskim Pravima, Munich, GRIN Verlag, https://www.grin.com/document/264241

Comments

  • No comments yet.
Read the ebook
Title: Ljudska Prava I Osnovne Slobode U Bosni I Hercegovini U Fokusu Evropske Konvencije O Ljudskim Pravima


Upload papers

Your term paper / thesis:

- Publication as eBook and book
- High royalties for the sales
- Completely free - with ISBN
- It only takes five minutes
- Every paper finds readers

Publish now - it's free