Tomas Man i njegova djela

Uvod

I Ukratko o životu Tomasa Mana, njegovom djelu i zaostavštini
I.I Biografija Tomasa Mana
I.II Djela i zaostavština
I.III Arhiv u Cirihu i njegovo bogastvo
I.IV Četrnaest sveski zabilježaka
I.V Dnevnici
I.VI Ostala zaostavština
I.VII Rukopisi
a) Budenbrokovi
b) Kraljevsko veličanstvo
c) Čarobni brijeg
d) Josif i njegova braća
e) Lota u Vajmaru
f) Doktor Faustus
g) Izabranik
h) Ispovijest varalice Feliksa Krula
I.VIII Proces stvaranja jednog djela I.IX Završeni rukopisi
I.X Vizuelni izvori

1. Budenbrokovi
1.1 Nastanak i počeci romana Budenbrokovi
1.2 Autobiografski izvori u romanu Budenbrokovi
1.2.1 Kuća Budenbrokovih u Libeku
1.2.2 Manova familija i Budenbrokovi
1.2.3 Likovi romana i porodice
1.2.3.1 Johan Budenbrok stariji i konzul Jan Budenbrok
1.2.3.2 Tomas Budenbrok
1.2.3.3 Toni Budenbrok
1.2.3.4 Kristian Budenbrok
1.2.3.5 Klara Budenbrok
1.2.3.6 Sporedni likovi
1.3 Lektira kao izvor za roman Budenbrokovi
1.3.1 Kiland i Li
1.3.2 Tolstoj
1.3.3 Gete i Man
1.3.4 Niče i Man

2. Čarobni brijeg
2.1 Nastanak romana Čarobni brijeg
2.2 Man na izvorima romana Čarobni brijeg
2.2.1 Supruga Katja kao izvor romana
2.2.2 Šta je u romanu istinito a šta izmišljeno?
2.2.3 Katja i likovi romana
2.2.4 Katja kao kritičko-refleksna vrsta publike
2.3 Prirodne nauke kao izvor prozne poezije
2.3.1 Kako Man prirodnonaučne elemente koristi za izvor

3. JOSIF I NJEGOVA BRAĆA
3.1 Izvori
3.2 Alfred Jeremias, jedan od najvažnijih izvora za Josef-romane
3.2.1 Dosadašnja istraživanja o ATAO kao izvoru
3.2.2 ATAO
3.2.3 Manovi tragovi olovke u ATAO
3.2.4 Manove oznake
3.2.5 Podcrtana mjesta u ATAO
3.2.6 Ilustracije iz ATAO
3.2.7 Jeremijas kao Eliezer
3.2.8 Jeremijas i „Učenje“
3.2.9 Mitološki motivi iz ATAO
3.2.10 Druga djela Alfreda Jeremiasa koja do sada nisu ubrajana u izvore

4 Doktor Faustus
4.1 Proces i vrijeme nastanka romana
4.2 Ukratko o radnji i tem(i)ama romana „Doktor Faustus“
4.3 Izvori romana - njemačka djela o Faustu
4.3.1 Koliko i šta pisac preuzima iz Narodne knjige?
4.3.2 Kratka analiza preuzetih citata
4.4 Život muzičara Adrijana Leverkina, ispričan od jednog prijatelja.
4.5 Da li je i Tomas Man poklonio svoju dušu đavolu, žrtvujući se za umjetnost kojoj je došlo vrijeme kraja?

5 Ostali romani
5.1 Kraljevsko visočanstvo
5.2 Lote u Vajmaru
5.3 Izabranik
5.4 Ispovijest varalice Feliksa Krula Sažetak

Literatura

Uvod

Nobelovac Tomas Man, jedna od najkontraverznijih pojava njemacke književnosti i kulture 20. stoljeca, a poslije Getea i najznacajniji njemacki pisac na svjetskoj književnoj mapi, zbog svog specificnog stila pisanja, kao i tema koje tretira, bivao je uvijek u žiži interesiranja, no danas, poslije više od jednog stoljeca od njegova osvajanja književnog Olimpa, interesiranje za njegova djela u Njemackoj kao da doživljava kulminaciju.

Književnost i književna kritika analizom djela i stvaralackog procesa ovoga pisca, danas dobija jednu posve novu dimenziju intrerpretacije književnog djela, upravo jer se za ovog velikana pera vežu tri znacajna pojma: „izvor“, „montaža“ i „umjetnost citata“.

Imala sam srecu studirati na Katolickom univerzitetu u Eichstättu na kome rade vrhunski poznavaoci Manovoga djela, kao što su prof. dr. Mihael Nojman i prof. dr. Rupert Vimer, koji je ujedno bio dugogodišnji predsjednik Društava Tomasa Mana, i na spomenutom Univerzitetu magistrirati upravo na Tomasu Manu, gdje su mi gore navedeni profesori, kroz mentorske i strukovne savjete, umnogome pomogli da dobro upoznam rad i djela ovog genija pera.

Tema Tomas Man, njegova djela i njegovi izvori, kojom se u globalu bavi ovaj rad, ne može se reci da je posve nova, upravo jer su se Manovim izvorima i njegovim djelima bavili, i bave se u svijetu na hiljade književnih naucnika, ali je tema ovog rada Tomas Man na svojim izvorima drugacijom svetlošcu osvijetljena, s drugacijeg ugla posmatrana i obradena, onako kako bi se našem citaocu pružila jedna zaokruženija slika pisca Tomasa Mana i njegovog stvaralaštva.

Recepcija Tomasa Mana na našem jezickom podrucju (mislim na južnoslavensko govorno podrucje), odnosno kriticko vrjednovanje njegovih djela ranije je bila izraženije (do 1975. godine) zahvaljujuci, prije svega, istaknutim predstavicima našega tadašnjeg kulturnog i naucnog života, ali nakon tog perioda ta recepcija kod nas doživljava potpunu stagnaciju, dok se na njemackom govornom prostoru o Tomasu Manu, posljednjih dvadesetak godina, uradilo na hiljade disertacija i naucnih studija - što je i cinjanica koja ukazuje na mjesto koje zauzima ovaj pisac u svjetskoj književnoj baštini.

Ovim djelom, koje je nešto malo izmijenjena verzija moje disertacije, želim pokušati oživjeti tu recepciju na našem govornom podrucju, odnosno predstaviti našoj citalackoj publici jedno novo videnje literature koja se „pravila iz literature“ upravo na primjerima Manovih kapitalnih djela: “Budenbrokovi“, „Carobni brijeg“, Josif i njegova braca“ i „Doktor Faustus“.

Da bi se odgovorilo ovoj postavljenoj zadaci, morala su biti istražena, prvo, do sada napisana literatura o tom fenomenu Mana i njegovih izvora, drugo, istražena je Manova zaostavština, znaci rukopisi, zabilješke, dnevnici, pisma, kao i literatura koja mu je služila kao izvor. Ovaj zadatak umnogome je olakšao Arhiv Tomasa Mana u Cirihu, u kome se nalazi veliki dio pišceve zaostavštine, i gdje se moglo istraživati.

U uvodnom dijelu ove monografije obradena je ukratko cjelokupna situacija i uopceno predstavljeno ono što je ostalo iza Mana.

U prvom poglavlju je analiziran roman „Budenbrokovi“ u svjetlu njegovih izvora, odnosno prikazan kratko proces stvaranja ovog djela.

Drugo poglavlje se bavi romanom „Carobni brijeg“. Specificnost ovog djela i njegovog nastanka su dva razlicita izvora: jedan je njegova supruga Katja Man, a drugi naucna literatura koju je Man poetski oplemenio.

Trece poglavlje je posveceno romanu „Josif i njegova braca“. Ovo poglavlje je nešto opširnije jer pravi podrobniju analizu Manovog ophodenja prema jednim od glavnih izvora ovog djela. Uostalom, ovo i jeste najobimniji Manov roman sa svojih 2000 strana.

U cetvrtom poglavlju se susrecemo sa romanom „Doktor Faustus“ u kome je princip „montaže“ najprisutniji. Upravo ce se zato na primjeru ovog romana markantnije istaci „umjetnost citata“ kao i tehnika montaže u stvaranju jednog velikoga djela.

Peto poglavlje sumira Manov proces stvaranja kroz cetiri preostala, obimom omanja, romana: Kraljevsko veli c anstvo, Lota u Vajmaru, Izabranik, Ispovijest varalice Feliksa Krula.

Sva ova djela su posebni projekti, stvarani na drugaciji nacin, sa piscevom upotrebom drugacije metode i sa njegovim originalanim pristupima svim svojim izvorima.

Za izradu ove monografije osim spomenutih djela, koristišcena su i mnoga djela kojim se Man služio, kao i sekundarna literatura o Manovom stvaralaštvu, pocev od najaktuelnijih tomova Tomas-Man-Studija do prirucnika i drugih osvrta na opus Tomasa Mana, kao što su djela velikih poznavalaca ovog pisca, poput: Vislinga, Lenerta, Kopmana, Nojmana, Vimera, Ðukanovica, Bekica i dr.

Cilj ovog rada je oživjeti Tomasa Mana na svojim izvorima: kako? koje? koliko? zbog cega? šta je dobio time? - bit ce glavna pitanja koja ce pružiti sliku i dati pecat tezi da vrijednost literature leži u sposobnosti pisca da od raznih izvora stvori veliku književnost i da je originalnost upravo to, odnosno da nije bitno za neko djelo da li je i koliko neki pisac preuzeo iz neke literature, te na sebi svojstven nacin to obradio, vec je važan ishod i jacina te novostvorene vrijednosti.

Ovo djelo pokušace da odgovori našoj citalackoj publici, a i samim autorima, na pitanje - da li je u književnosti grijeh „krasti“?

Ima pisaca koji citaju djela drugih pisaca kako se ne bi desilo da im se nade kakav slican motiv u djelu. Ima i pisaca koji nikada ne bi napisali nešto na temu koju je neko „naceo“, pa makar taj što se dotakao te teme bio i puno „manji“ od njega, i makar tako jedna svjetska tema ostala „unakažena“. Ima i onih koji se cudom cude kad neki „manji“ pisac uzme motiv ili temu od „veceg“ pisca i obradi je na svoj nacin. No, ima pisaca koji i „ukradu“ odnekud nešto, ali to „ukradeno“ tako „zašuškaju“ da se to ne bi prepoznalo i slucajno ta „sramota“ otkrila. Zbog toga i tome slicno naša književnost je ostala „cista“ i „originalna“, a naši pisci nisu postali „plagijatori“, nego rodeni miljenici muze koja ih inspiriše i vodi kuda ona hoce, a oni je instinktivno slijede i ostaju joj vjerni do kraja, misleci da su tako „originalni“, ne znajuci da možda baš zbog toga i nemamo svjetske „kapitalce“, poslije Andrica.

Ali, to i ne cudi kada znamo da se i u svijetu dugo mislilo da, kada se otkriju izvori jednog autora, taj autor koji se poslužio vec izmišljenim nije više ništa sam izmislio, a tim ni svojim djelom doprinio. Zbog toga se nije ni cijenio taj doticni pisac, vec onaj ko mu je poslužio kao izvor, što nije slucaj za nobelovca Tomasa Mana (1875-1955), jednog od najvecih klasika današnjice ne samo u Njemackoj vec i u Evropi, pa može se, cak, slobodno reci i u svijetu, koje kao da sve to nije brigalo. „Niko nije originalan“, govorio je, i citavog svog života stvarao „neoriginalna“ djela na svoj „originalan“ nacin, zapravo „originalna“ djela na „neorginalan“ nacin, da bi se ispostavilo kako je u suštini time dobio baš originalna djela stvorena na originalan nacin.

Na primjeru ovog pisca, kojem i danas, poslije više od 100 godina od objavljivanja gigantskog romana „ Budenbrokovi “, za koji je dobio Nobelovu nagradu, popularnost i dalje raste tako da poslije Getea zauzima mjesto u vrhu ljestvice njemacke literature, pokazat cemo šta ustvari znaci originalnost jednog pisca i pokušati odgovoriti na pitanje da li je grijeh u literaturi „krasti“ i da li se i šta time dobija ili gubi.

Ovaj rad ce se baviti pitanjima - koje izvore je za svoja djela koristio Man, koji je pisao za „visoku citalacku publiku“ a kojem zbog toga nikad nije nedostajalo popularnosti. Kako je pisac integrirao to „ukradeno“ ili „prepisano“ u svoje djelo? Pored toga, rad ima za cilj da osvijetli specificnosti ovog pisca, prateci sam proces stvaranja djela jednog velikana književnosti.

Kao što smo na pocetku naglasili, rijec koja je za Tomasa Mana najviše vezana i po kojoj je on jedan od najprepoznatljivijih pisaca u svijetu jeste rijec „izvor“, njemacki „Quelle“. U njemackim leksikonima i prirucnicima je rijec „Quelle“ kao književno-naucni termin bila do Mana ogranicena na štof, mustru ili bazu jednog djela i tek s Manom ova rijec dobija posve drugaciji smisao. Pored rijeci „izvor“ za ovog pisca se veže i rijec „montaža“, „Montage“ koju je i sam Man pokušao da objasni u tekstu Nastanak doktora Faustusa ^[1]. Po njemu „montaža“ je „umjetnicki potez“, kojim se nešto uz „igru napora tacno do veksatorskog“ u necem fiktivnom realizira. Realizacija neceg fiktivnog dolazi do izražaja samo kroz montažu faktickog, istorijskog, licnog, do literarno ponudenog. Kako sam Man kaže, do toga se dolazi ,,knji ž evnim davanjima, tako š to se gotovo nimalo druga c ije nego u panoramama koje su mi prikazivane u djetinjstvu, ono opipljivo realno bez neke jake primje c enosti prelilo u perspektivnu obojenost i iluzionarnos “ ^[2] . Tomas Man fiktivni svijet umjetnickog djela kroz prinzip montaže približava stvarnosti i citaocu predstavlja uvjerljivijim. „ Ocrnjivanje ž ivih, naprosto imenom navedenih osoba ispod kojih se likovi romana ne razlikuju vi š e od stvarnosti i nestvarnosti, jedan je samo manji primjer za princip monta ž e... “ ^[3], kaže Man. U pismu Adornu, muzickom teoreticaru, ciji rukopis je Man koristio kao izvor za Doktora Faustusa, Tomas Man navodi kako mu montaža isto tako cesto služi i za kompoziciju djela. Odlucujuce u svemu je njena „sposobnost funkcije u duhovnom pogonu jednog djela“. Sve što je namontirano služilo mu je u ovom slucaju kako bi tekstura djela bila što hermeticnija.^[4] Pa nastavlja da je najbolje kod izvora kada ne služe samo za iluziju djela, vec ujedno i u kompozicijskom svojstvu.

U suštini, iako je u nacelu bio moralista, Man je ipak više bio artista koji je, kada bi nešto prepoznao što mu je za djelo potrebno, jednostavno uzimao kao svoje, nemajuci osjecaj da je to možda plagijat ili da ce mu se time pripisati neka od „osobina lopova“.

Po Manu je taj akt montaže bio, kako se on ukratko izrazio, akt „otimanja stvarnosti“. Man je u vrijeme svoga stvaranja i življenja cesto morao braniti svoj stav i postupak svog stvaranja, odnosno tu metodu, kako sam kaže, „visokog prepisivanja“. U pismu Adornu od 30. 12. 1945. on kaže kako se i u Budenbrokovima, kod Hanovog tifusa, koristio Konverzacionim leksikonom, ali ne zaboravlja da samouvjereno doda, što je i cinjenica, da je on taj preuzeti dio ucinio slavnim poglavljem, napravivši od tog suhoparajuceg naucnog teksta, cistu poeziju.^[5]

To što Tomasa Mana posebno istice, kada se radi o nastanku njegovih djela, jeste njegov nacin i metode koje je koristio da bi stvorio svoje djelo, te njegov odnos prema izvorima, ta metoda montaže kojom je on napravio novu umjetnost - umjetnost citata. Zato cemo se u ovom radu pozabaviti i najvažnijim izvorima koje taj velikan koristio za svoje romane, koji su sadržajno dosta obimni i znaju dostici, kao Josif i do 2 000 strana.

Ono što je veoma interesantno, a i specificno kada se radi o Tomasu Manu, njegovim djelima i njegovim izvorima, jeste to da je za svako djelo u svom stvaralackom procesu ovaj pisac koristio drugacije metode pri upotrebi izvora.

Za svako djelo on koristi i posve nove izvore, pocnimo od autobiografskih

podataka, pa do raznih porodicnih dokumenata, slucajeva iz svoje bliže okoline, djetinjstva, anegdota, slika, kao što je radio kod Budenbrokovih, te do naucne literature, slika isjecenih iz novina i casopisa, ilustrovanih knjiga i revija, turistickih vodica, umjetnickih kalendara i drugo. Znao je, isto tako koristiti i lijepu literaturu poput djela Getea, i Tolstoja, kao i filozofske knjige poput onih od Nicea i Šopenhauera.

Tomasa Mana nikada nije brigalo odakle i kome uzima, interesiralo ga je samo djelo koje stvara, i ono što mu je bilo potrebno za njegovo djelo uzimao je ne gledajuci da li je to mnogo ili malo.

Na kraju, na primjerima njegovih romana pokušacemo da stvorimo sliku stvaralackog procesa jednog velikog pisca, odnosno da rekonstruišemo Manov radni proces stvaranja. Istražujuci glavne izvore predocicemo šta veliki pisac pravi od „tudeg“ materijala koji, kako i sam kaže, on nije „izmišljao“ vec „nalazio“. Ne „izmišljati“ vec „pronaci“- njegova je parola stvaranja.

I Ukratko o životu Tomasa Mana, njegovom djelu i zaostavštini

Na pocetku cemo ukratko o životu i radu Tomasa Mana, radi boljeg shvatanja toka i procesa njegovog stvaranja, odnosno radi zaokružene slike pisca Tomasa Mana na njegovim izvorima. U drugom dijelu cemo o zaostavštini ovog genija pera, kao i o tome kako danas stoji stanje na književnoistraživackom polju njegovih djela. ^[6]

I.I Biografija Tomasa Mana

Tomas Man je roden tacno u podne 06. 06. 1875. godine. Otac Tomas Johan Hajnrih Man, sin libeckog trgovca i Švicarkinje Marti, bio je vlasnik velike trgovine žita, kasnije senator hanzeatskog grada Libeka, postavši tako prakticno finansijski ministar grada.

Manova mati je bila polustrankinja (kcer Nijemca i vlasnika plantaže u Brazilu i Brazilijanke) koja je rasla u Libeku kod ujaka. Bila je izuzetno muzikalna i romanticna duša.

Brat Hajnrih je bio isto tako pisac, nekada i poznatiji od Tomasa Mana. Uz brata imao je sestre Juliju i Karlu, koje susrecemo u likovima romana Budenbrokovi.

Manov otac nije bio sretan što su mu se rodili pjesnicki nastrojeni sinovi. Radije bi imao sposobne trgovce. Umro je 1891. ostavivši za sobom ne baš tako malo bogatstvo.

Poslije oceve smrti Manova familija seli u Minhen. Ne završivši ni maturu, mladi Tomas Man pocinje raditi u birou jednog osiguravajuceg protivpožarnog društva, da bi kasnije postao saradnik „Simplicizimusa“, minhenskog satiricnog i društveno-kritickog lista.

Godine 1898. izlazi iz štampe njegova prva knjiga, zbirka prica nazvana prema pripovijeci „ Mali gospodin Frideman “ koja postaje zapažena u njemackim književnim krugovima.

Kako saznajemo iz pisma Grautofu od 20. 08. 1897.^[7], roman Budenbrokovi, koji je Man zapoceo po nagovoru svog izdavaca Fišera, covjeka koji je želio jedan pokraci porodicni roman u stilu skandinavskih romana, koji su u to doba bili rado citani, zvao se u pocetku „Abwärtz“. Vec 13. avgusta 1900. godine mladi pisac šalje izdavacu, obima od hiljadu strana, knjigu „ Budenbrokovi “. Fišer traži od Mana da skrati roman, što autor odbija. Roman izlazi neskracen i donosi piscu svjetsku slavu i novac. Tada je zaradivao od prodane knjige 1200-1400 maraka mjesecno, što nije bilo malo. Uz to Man po minhenskim salonima postaje rado viden gost. A sa ženidbom kcerkom bogatog profesora Pringshajma, Katjom, Man dobija još puno bolji društveni status. Ona mu uz to rada šestoro djece i biva u svemu njegova desna ruka.

Poslije „ Budenbrokovih “ Man piše, uz neuspješan pozorišni komad, novelu „ Smrt u Veneciji “. Njegov drugi roman, „ Kraljevsko viso c anstvo “ izlazi iz štampe 1909. godine.

Svjetski rat sprecava izlazak njegova treceg romana, zamašnog djela „ C arobni brijeg “^[8] koje izlazi tek po završetku rata. Znaci, stvarao ga je 11 godina.

Godine 1929. Tomas Man dobija Nobelovu nagradu za roman „Budenbrokovi“, koji je napisao kao dvadesetpetogodišnjak.

Kada Hitler 1933. godine postaje kancelar, Man se nalazi na putu po Evropi, gdje drži predavanja povodom 50. godišnjice Vagnerove smrti. Cuvši tu vijest Man donosi odluku da se s Katjom ne vraca u Njemacku. Živi jedno vrijeme u Švicarskoj i Francuskoj. Na kraju se odlucuje za Cirih.

Po pozivu izdavaca iz SAD-a boravi, 1934. godine cetiri nedjelje u SAD-u, gdje se u njegovu cast prireduje svecani docek. Cak ga i gradonacelnik New Yorka docekuje uz pozdravni govor. Drugi boravak u SAD-u uprilicava bracni par Rosevelt.

Man gubi 2. decembra iste godine njemacko državljanstvo, a 19. decembra 1934. dobija ceško.

Pocetak Drugog svjetskog rata zatice ga u pisanju romana Lote u Vajmaru.

Do 1941. drži predavanja na univerzitetu Princenton u SAD-u.

Angažira se i politicki. Od 1940. pravi radio-emisije „Njemacki slušaoci“. Godine 1941. ponovo je gost predsjednika Rozvelta, da bi 1944. postao i predsjednikov glasnogovornik, a od istog dana americki državljanin. Od 1941. do 1944. godine radi kao konzul njemacke književnosti u Americi.

Godine 1949. okrece se Evropi. Iste godine sin Klaus izvršava samoubistvo. Sestra Karla je to ucinila 1910., a sestra Julija 1927. godine.

Dosta razocaran politikom SAD-a, Man 24. juna 1952. godine napušta Ameriku.

Od 2. decembra 1952. do aprila 1954. godine živi u Erlenbahu kod Ciriha, a zatim u Kilhberger Hausu.

Putevi su ga zadnjih godina vodili u Rim kod pape Piusa XII, te u rodni Libek, a 8. maja 1955. godine drži poslednja predavanja u Njemackoj.

Radi tromboze noge biva 21. juna 1955. godine prebacen iz Holandije za Cirih, gdje 12. avgusta iste godine umire.

Njegova supruga Katja umire 1980., u 97. godini života. Godine 1974. spontano na traci izgovoreni Nenapisani memoari ostavili su svijetu jednu vrijednu sliku života Tomasa Mana i njegova stvaranja.

To je ukratko životni put ovog nobelovca, put koji je mnogostruko utkan u njegova djela, postavši tako jedan od najvažnijih njegovih izvora.

II Djela i zaostavština

Jednom je Man u polušali izjavio kako otkrivanje njegovih izvora ostavlja književnim kriticarima, koji se osjecaju primorani da to rade.^[9] Da li je tada ovaj genije mogao i pretpostaviti da ce se mnogi osjecati „primorano“ da to rade?

No, „primorani“ ili „neprimorani“ knjizevni naucnici su kroz godine intenzivnog istraživanja Manovih izvora osvijetlili svijetu rijec „umjetnost citata“. Kako bi se došlo do te zvijezde zvane „umjetnost citata“ kriticari su morali prici novom nacinu istraživanja, promijeniti prizmu kroz koju se posmatrao svijet jednog književnog djela i pronaci novi put prilasku jednom ^[10] djelu. A sve se to zapocelo djelom Tomas Mann i njegovi izvori , odnosno studijama za Hansa Vislinga, u kojim su se nalazili razni clanci o Manovom radu i njegovim izvorima. U ovim studijama o odnosu Tomasa Mana prema pojedinim izvorima objavljeni su izmedu ostalog sljedeci clanci: Ekermanovi razgovori s Geteom, Utjecaj Dostojevskog na „ Mi š ljenje jednog nepoliti c ara “ , Utjecaj psihoanalize na Manov pripovjeda c ki stil Doktora Faustusa, te Mitolo š ki materijal ili srednjovjekovni izvori u kasnijim Manovim djelima. ^[11]

Istraživanja Manovih izvora, kako smo vec kratko naglasili, postaju od tada neka vrsta atrakcije koja u književnosti uvodi novinu. Ona ne samo da su doprinijela rekonstrukciji Manove svijesti, nego još puno više analizi njegovih djela, onako kako se nikada ne bi, bez istraživanja i njegovih izvora, uspjelo prici nekom cistom pripovjedackom ili imanentnom djelu. Za sve to je najzaslužniji, profesor Hans Visling, koji je dugo godina i konzervator Arhiva Tomasa Mana u Cirihu.

III Arhiv u Cirihu i njegovo bogastvo

U Švicarskoj tehnickoj školi u Cirihu, u okruženju Univeziteta, nalazi se Arhiv Tomasa Mana sa njegovom literarnom zaostavštinom, sveskama, raznim rukopisima, zabilješkama, pismima, kao i raznovrsnom bibliotekom koju je autor koristio kao izvor prilikom pisanja romana, posebno za roman Josifa i njegova bra c a. Ovaj arhiv obuhvata okruglo 700 rukopisa, tiposkripti svih vrsta djela, eseja, govora, otvorenih pisama, predavanja i dr. sa pišcevim ili tudim korekturama. Rukopisi su najviše iz perioda poslije 1933. godine. Ovdje se cuvaju i dnevnici od septembra 1918. do decembra 1921., zatim od marta 1933. do jula 1955. godine. Pored toga, u Arhivu se nalaze i svjeke zabilježaka kao i mnoge druge ispisane stranice i cjedulje. Materijali poput zabilješki, ekscerpata, clanaka iz novina, slika, pisama za romane Feliks Krul, Josif i njegova bra c a, Lote u Vajmaru, Doktor Faustus, Izabranik. ^[12]

Uz pomoc materijala koji se ovdje cuva covjek može dosta dobro rekonstruisati tok i proces stvaranja nekog djela, kao i dosta sigurno doci do izvora koje je Man koristio za stvaranje tog djela. Posebno kada se zna da je Tomas Man sve „citao sa olovkom“. Na stranicama mnogih knjiga nerijetko se nailazi na njegove zabilješke i komentare. U kolikoj mjeri je koristio neku knjigu vidi se iz toga koliko je svojih „otisaka“ ostavio na doticnoj knjizi. No, znao je Man i neobilježena mjesta koristiti za svoja djela, kao i to da oznacena i potcrtana mjesta nije koristio u tolikoj mjeri koliko je vjerovatno imao namjeru. Neki strucnjaci smatraju da je puno više potcrtavao i oznacavao nego što je koristio.^[13] Ovaj arhiv je postao, zahvaljujuci posebno H. Vislingu, polazna tacka kad se radi o istraživanjima Mana kao pisca i njegovih djela, jer se u Arhivu ne cuvaju samo dokumenti vec se neprestano istražuje Manova obimna zaostavština, i objavljuje nova sekundarna literatura o njegovim djelima. Sam Visling je napisao i objavio na hiljade stranica o Manu, njegovom stvaranju i zaostavštini.

No, na pocetku rada Arhiva, nakom smrti Tomasa Mana, kada su Manovi književni kriticari vidjeli šta je pisac radio s izvorima, ostali su u prvi mah nijemi. Hans Visling ovako opisuje tu tešku situaciju:

„ Kada je Tomas Manov na c in rada postao poznat bili ssmo zapanjeni. Vladao je tada, kako bi se drasti c no izjasnilo, gust vazduh u arhivu. Sje c am se dobro toga, kao š to c e se sje c ati i gospoda Lenert, Š tanberg i Rid, koji su tada u c estvovali i koji sa mnom pripadaju gu š terima dana š njeg Tomas Man istra ž ivanja. Jesu li djela Tomasa Mana bila samo preparina ptica? Je li to bio arch-deceiver? ( … ) Tragali smo za odgovaraju c em terminom monta ž e,

tragali smo za razli c itim zna c enjima koja je za Tomasa Mana imala rije c

„ izvor “ (...) ^[14]

Visling, Lenert, Standberg i Red su tada, kako Visling kaže zbunjeni svim tim što vide poceli tražiti rijec koja bi bila po mjeri tom pojmu „montaža“. Tražili su znacenje rijeci „izvor“ za Tomasa Mana, tada nemajuci pojma kakvo bogatstvo imaju ispred sebe. Ali nije trebalo mnogo genijalnom profesoru Vislingu da dode sebi, i da od toga što ih je zbunilo, sa svojim saradnicima, napravi fenomen u književnoj kritici. Kao da je u ovog izdašnog naucnika ušao veliki Manov duh, on od arhiva pravi cudo u svijetu. Arhiv postaje mjesto koje izbacuje svakim danom sve više naucnih radova o doticnom velikanu. Visling je prakticno u potpunosti propratio Manovu misao o pjesnicima i umjetnosti, koja glasi da „ velikim pjesnicima nije primarno da budu izumitelji, nego pronlaza c i “, i da se oni trebaju oslanjati na „ ne š to ve c dato, najradije na stvarnost “. Kada to kaže, Man misli o spoljašnjosti nekog djela, pa nastavlja kako je „ sve ostalo subjektivno, intuicija “. Po Manu zadatak pjesnika u svemu je „ ubacivanje du š e “. „ Prodiranje i ispunjivanje stofa sa onim š to je pi šc evo, pravi š tof svojim vlasni š tvom. “ U eseju „ Bilse und ich “ Man dalje nastavlja: „ Ako sam od jedne stvari napravio jednu re c enicu - kakve veze ima onda jo š ta stvar sa re c enicom? “ ^[15]

Ali vratimo se Manovoj zaostavštini. Iako se na hiljade naucnika u svijetu danas intenzivno bave Manovim djelima i djelima koja je koristio kao izvore, iako je Man ostavljao tragove iza sebe, ovaj pisac je danas kao nikad aktuelan i povod je za mnoge disertacije i naucno-istraživacke radove. On je kao pisac neiscrpan izvor. Najvjerovatnije nikada se nece moci zatvoriti taj krug i reci - to je bio Man, ili to su bili njegovi izvori. Razlog što se nikada nece sa sigurnošcu upoznati svi izvori leži u tome što je on, naprimjer, dosta knjiga posudivao od svojih prijatelja, ili su mu prijatelji donosili posudujuci ih iz raznih biblioteka. Uzmimo za primjer, slucaj s nacionalnom bibliotekom u Minhenu. Smatralo se da Man nije nikada posudio niti jednu knjigu iz Bavarske nacionalne biblioteke u Minhenu, dok je živio u ovom gradu. Medutim, spekulira se danas da je direktor biblioteke bio njegov prijatelj i da mu je donosio knjige iz te biblioteke. Pišuci svoj magistarski rad pronalazila sam knjige u toj biblioteci gdje se, po mom mišljenju, nalaze mnoge zabilješke Tomasa Mana.^[16]

Drugi razlog zbog cega se ne mogu istražiti u potpunosti njegovi izvori je cesto seljenje Tomasa Mana, što je doprinijelo da su mnoge knjige koje je on koristio izgubljene. Posebno 1933. godine kada nije više mogao da se vrati svojoj kuci u Minhenu. Srecom, mnogu literaturu iz Minhena spasila mu je njegova arhivarka Ida Herz, koja je izbavila i poslala za Švicarsku. Ali, dosta toga nije mogla spasiti i to je nestalo. Smatra se da je spaljeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje se izmedu ostalog nalazio i rukopis i drugi materijali romana C arobni brijeg.

No, Arhiv u Cirihu se svakim danom sve više obogacuje novim pismima ili dokumentima Tomasa Mana, koji se ili dobijaju na poklon, ili kupuju od raznih sakupljaca. Vrijedan poklon, koji se nedavno desio je i poklon gospode Abel Edeltraud, koja je Arhivu poklonila 300 originalnih pisama i razglednica Tomasa Mana iz vremena od 1921. do 1935 godine.^[17]

III. I Pisma

U ciriškom Arhivu Tomasa Mana sada se nalazi preko 21 000 pisama, medu njima 2 000 originala. Kada se Arhiv otvorio bilo je 500 pisama. Za ovih 30 i nešto godina postojanja, u meduvremenu je u prosjeku, svakog drugog radnog dana Arhiv postajao bogatiji za po jedno pismo, do kojih se dolazilo na razlicite nacine. Danas je u svijetu poznato 25 000 Manovih pisama. Inace se smatra da je Man napisao 30 000 što pisama, što razglednica. Tako se po broju napisanih pisama može svrstati u sami vrh medu njemackim piscima, uz Getea i Fontanu.^[18]

Pisma koja se nalaze u ciriškom Arhivu su pisma upucena raznim licnostima, od istoricara, glumaca, kriticara, pjesnika, pisaca, filozofa, novinara, raznih literata, muzicara, pa do prijatelja iz mladosti, izdavaca, prevodilaca, mecena, biografa, familije.

III. II Cetrnaest sveski zabilježaka

U zaostavštini Tomasa Mana u Cirihu možemo naci pišcevih 14 sveski zabilježaka iz vremena od 1893. do 1937. sa dodatkom iz 1947. godine. Ove zabilješke su još vrednije kada se zna da je Man svoje dnevnike iz 1918.-1921. zapalio. Zabilješke su direktno vezane za djela. Iz njih se vidi, naprimjer, da se ovaj pisac od pocetka pisanja djela cvrsto drži naslova, bilježeci motive, zapisujuci osnovne psihološke karakteristike junaka, praveci liste rijeci i drugo.

Man je ove pomanje sveske tokom života cesto nosio sa sobom u tašni, kako bi zapisanu vrijednost iz njih odmah mogao imati pri ruci.

Uz pomoc ovih sveski zabilježaka može se najbolje rekonstruisati proces nastanka nekog njegovog djela, pa i dosta dobro vidjeti kako se Man ophodio sa svojim izvorima i kakvu je funkciju imao neki izvor za njega i njegovo djelo. Naime, da li je taj izvor koristio kao fakt ili mu je izvor ponudio istorijsku informaciju, da li je bio supstrat za radnju njegovog djela, kao što mu je Vagnerov Prsten koristio kao mustra za kompoziciju „ Budenbrokovih “, ili ga je neki izvor stimulirao u pisanju umjetnickom velicinom kao što je Ana Karenjina od Tolstoja .

Za razliku od dnevnika, ove sveske zabilježaka su bile orijentisane samo na djela. U njima je pisac zapisivao naslove, planove za scene i karaktere, izvlacio iz naucne literature recenice, zapisivao citate pjesnika i filozofa i drugo. Citati starih istoricara ili pjesnika cesto osvjetljavaju istraživacima pute do izvora, iako je nerijetko bilo slucajeva da ti citati nisu znacili da je i djelo tog pisca procitano. Mnogi citati su plod isjecaka iz novina i casopisa ili nekih djela sekundarne literature. Ali liste knjiga koje Tomas Man notira veoma su vjeran pokazatelj da je to djelo korišteno kao izvor. Mnoge zabilješke Man pravi prije nego i pocne pisati djelo. Sve cinjenice koje je tada unosio nisu datumski obilježene. Stranice i stranice u sveskama zabilježaka sastoje se iz ekscerpata koje je znao, kada bi ih iskoristio za djelo, da prekriži.^[19]

U „haosu“ Manovih zabilježaka, na jednom mjestu mogu se naci misli i motivi za razna djela, i to sve pomiješano. Ima, naprimjer, motiva koje je planirao za roman Fridrih a iskoristio, kasnije, za roman Kraljevsko viso c anstvo.

No, da se zakljuciti da su te sveske sa zabilješkama Mana bile carobna kutija iz koje je on vadio dragocjenosti za svoja djela. Analizirajuci ih vidimo da se Manov nacin rada ipak s godinama mijenjao. Naprimjer, za Budenbrokove je imao samo tri tanje sveske zabilježaka, dok je za Fiorenzu imao brdo ekscerpata izvadenih iz knjiga od Vilarija, Burkarda i drugih. U ovom slucaju zabilješke su mu bile puno veceg obima nego je bila Fiorenca. Razlog tome je što je za ovaj roman morao tražiti mnoge historiske i lokalne cinjenice, kako bi prvo sam sebi mogao docarati taj svijet u kojem nije živio.^[20] Za roman Budembrokovi koristio je manje zabilješke upravo jer je ovo djelo bilo autobiografsko, znaci, nešto proživljeno i poznato.

III. III Dnevnici

Tomas Man je citavog svog života pisao dnevnike. Tu naviku je stvorio još u ranoj mladosti, vjerovatno iz snažne želje za pisanjem, tako da je pisanje dnevnika navecer, svakodnevno bio sastavni dio života ovog pisca. Tek u poznijoj dobi Man pocinje pisati dnevnike ujutru, kako bi ono što je bilo još jednom provjerio.^[21] U dnevnicima je iznosio na svjetlo dana ne samo svoju hroniku koju je u detalje, dan za danom zapisivao, nego nam je ukazivao i na pisma koja je pisao i kome ih je namjenjivao. Dnevnicima je otvarao prozor u svijet jednog vremena. Nažalost, to veliko bogatstvo iz života pisca nije ostalo citavo.

Dnevnici iz vremena prije 1933. godine kada Man napušta Minhen, ostaju u njegovom radnom stolu. Oni su ga posebno puno brinuli. „ Ra c unam na tvoju diskreciju, da ni š ta od tih stvari ne c e š pro c itati “ , piše svom sinu Golu Manu,^[22] koji mu pakuje dnevnike i šalje po šoferu. Crni kofer u kojem su se nalazili njegovi dnevnici, svezak zabilježaka, kao i tiposkript treceg dijela

20 H. Wysling, Thomas Mann als Tagebuchschreiber. - U: Internationales Thomas-Mann-Kolloquium 1976., Lübeck, Bern 1987. - U: Thomas - Mann - Studien VII, s. 139-155.

romana Josif i njegova bra c a, bio je težak 38 kilograma. Kasnije Man te iste dnevnike, sa izuzetkom onih iz vremena 1918. -1921., pali.^[23]

Man je dva puta palio svoje dnevnike: u februaru 1896. i martu 1945. godine. Zašto? Kako iz pisma Otu Grautofu od 17. 02. 1896. saznajemo, on se citajuci svoje stare dnevnike i sam zgražavao cinjenica koje su bile pohranjene u njima i zbog privatnosti ih je zapalio.

„ Bilo mi je pani c no i neprijatno jednu toliku masu tajni - vrlo tajnovitih - rukopisa ostaviti. “ ^[24]

No, i poslije paljenja pisac nastavlja svakodnevno pisati dnevnike. Smatra se da je to radio iz dva poriva: težnje za svojim svakodnevnim ispitivanjem i samokontrolom i iz narcizma prema sebi.^[25]

Dnevnik kao sredstvo za samodisciplinu! Man je za uspješan dan smatrao ne samo dan kada je pisao, vec i koliko je napisao. On je uredno vodio knjigu o pocetku i kraju nekog rada. Vodio je racuna cak i o cjelokupnom radnom periodu. Njegovo pismo od 31. 01. 1940. godine to dosta dobro osvjetljava: „ Prva dvanaestina ove zanimljive godine je protekla. Njen plod je 24 strane pripovijesti. ^[26]

Tako je kod Mana uvijek stajalo pitanje da li je dobro iskoristio vrijeme. U svom dnevniku je zapisao i sljedece rijeci: “Zadr ž i vrijeme! Iskoristi ga! Budi pa ž ljiv s vremenom svaki dan, svaki sat! Ono zna da tako neprimjetno lako i brzo isklizne. “ ^[27]

Vidljivo je da je kod njega uspješnost života i samog življenja zavisila od uspjeha njegovih djela.

III. IV Ostala zaostavština

U Arhivu u Cirihu se nalazi preko 4 000 fotografija Tomasa Mana u društvu porodice, prijatelja, u mjestima boravaka i odmora, te preko 350 raznih slika, grafika, akvarela, skica.^[28]

Arhiv trenutno raspolaže sa preko 20 000 naslova literature o Manu, kao i knjige koje je on koristio kao izvore za neko djelo. Tu je hronološko sortirano i preko 70 000 novinskih clanaka o ovom piscu. Vecinu ovih clanaka je sakupljala Manova arhivarka Ida Herz, u pocetku uz Manovu pomoc. Preko 3 000 clanaka je iz 20 stranih zemalja.^[29]

III. V Rukopisi

Od ranijih rukopisa Tomasa Mana nije mnogo ostalo. Rukopise Budenbrokovi, Tonio Kriger, Smrt u Veneciji, C arobni brijeg, s pismima koja je Katja iz Davosa slala svom suprugu kao materijal za taj roman, sin Golo Man je 1. maja 1933. godine odnio advokatu V. Hajnsu da sacuva. Sve ovo biva u toku rata zapaljeno u advokatovom sefu.^[30]

Kada je Manova kcer Erika Man 13. marta 1933. godine iz Minhena pošla roditeljima u Arosu, ponijela je sa sobom nedovršeni treci tom rukopisa romana Josifa, a uz to i dosta zabilješki koje su bile vezane za ovaj roman.

A) Budenbrokovi

Kako smo vec naglasili, rukopis Budenbrokovi nestao je Munhenu. Prvih 25 stranica, koje je Man prije završetka romana poslao svom izdavacu, napisane violetnom bojom mastila, ostale su sacuvane. Na njima se nalaze i korekture.

Od 14 sveski zabilježaka iz vremena 1893.-1937. za ovaj roman su najznacajnije sveske 2 i 3, u njima se nalaze hronološke šeme, psihološke poente. Sve te zabilješke Man je preradio i iskoristio u romanu.^[31]

Proces pisanja romana donosio je sobom nove zabilješke, od cega 4 mape sa preko 100 listova i cjedulja razlicitog formata, sa konstrukcijskim planom romana, hronološkim cinjenicama, katalozima likova, racunanjima vremana, planovima kuce i drugo.

Na kraju nalazimo i pisma razmjenjivana sa izdavacem Fišerom, koja razotkrivaju tok nastanka romana. Izmedu ostalih i pismo gdje ga izdavac pita da li je moguce da skrati roman za pola, i obecava mu da ce ga tad objaviti.

B) Kraljevsko velicanstvo

Za ovaj roman najznacajnije informacije možemo naci u sveskama zabilježaka 6, 7 i 9. U sveskama 4 i 8 nalaze se neki podaci vezani za ovo djelo, ali one ne otkrivaju toliko za ovo djelo važne cinjenice. U arhivu u Cirihu nalaze se i 85 jednostrano ili dvostrano ispisanih listova koji opisuju 120 stranica, kao i 5 lisnica na kojima se nalaze Manove korekture iz kasnijeg perioda.^[32]

C) Carobni brijeg

Od silnog materijala koji je korišcen za ovo djelo nama je veoma malo ostalo. Ostale su samo neke stranice koje opisuju razgovor Setembrinija i Nafte, kao i dio za poglavlje „Snijeg“.^[33]

D) Josif i njegova braca

Od ovog romana ostao je rukopis treceg toma, Josif u Egiptu, to jest 850 stranica rukopisa ispisanih crnim mastilom, kao i 685 stranica cetvrtog toma. Nalaze se tu još i stranice zabilježaka za pojedina poglavlja, kao i pisma i razglednice egiptologa A. Šarfa.

Mnoge slike iz casopisa, isjecci iz dnevnih novina i karta Palestine i Jeruzalema mogu se ovdje naci, kao i brdo slika isjecenih iz novina i casopisa, fotografija iz Egipta, razglednica, brošura, isjecaka iz brošura i novina, pisma koja sadrže informacije o filološkim, astronomskim, mitološkim temama, i na kraju pišceve razne zabilješke.

E) Lota u Vajmaru

Jedna skupina rucno pisanih zapisa Tomasa Mana, dijelovi isjeceni iz raznih brošura i novina, 26 stranica fragmentarno vezanih za poglavlje 2 i 3, te pisma sa informacijama naprimjer o frankfurtskom dijalektu u to doba. Prvi materijali vezani za ovaj roman su iz 1919. godine i ticu se koncepta i opisa lika Lote. Sam rukopis Lote u Vajmaru nalazi se u biblioteci Bodmeriana kod Ženeve.^[34]

F) Doktor Faustus

Rukopis od 857 strana Doktora Faustusa, rucno pisan, u potpunosti je sacuvan, jednim dijelom s korekturama. U pocetku je Man koristio crno mastilo, do 29 strane, a zatim, do 198. tirkiznom bojom, potom opet sa crnim mastilom a od strane 625. hemijskom olovkom, da bi sve od 711. do 857. bilo ispisano tirkiznom bojom. Kraj s dodatkom od citata ispisan je na pisacoj mašini. Uz to dolaze i pisani zapisi, konvolt od 177 strana i 216 strana sa raznim zabilješkama. Uz ove pisane stvari u zaostavštini možemo naci i mnogobrojne isjecke iz novina na njemackom i engleskom, te razne brošure, pisma koja je Man dobijao, rucno pisane informacije jednog doktora, isto tako djelo Teodor Adorna (Notaten „Beethovens Arietta“), razne koncertne programe i fotografije i na kraju pišceve zabilješke i ekscerpte.

G) Izabranik

Isto tako rukopis Izabranika je sacuvan u cijelosti. U arhivu se nalaze 322 stranice, na pocetku pisane tirkiznom bojom, da bi zatim bilo nastavljeno crnim mastilom. Ubacen je i rucno napisani registar. U jednoj mapi se nalaze 100 stranica zabilježaka, u drugoj razni materijali koje je pisac koristio u toku rada, zatim na pisacoj mašini uradeni egzemplar Gregoriusa od Hartmana fon Aue prof. S. Singera. Sacuvana su i Singerova pisma Manu, zatim clanci iz novina, slike iz casopisa, jedna skica koju je pisac uradio, gdje se vidi Kanal Lamaš sa ostrvom, kao i autobuska i trmvajska karta iz Rima.

H) Ispovijest varalice Feliksa Krula

Nastanak ovog romana trajao je više od 50 godina (1911/1922/1937/1945). Zabilješke iz 1905.-1918. godine, pisma i dnevnici daju nam dosta dobru sliku procesa nastanka tog romana. Tomas Man je za ovaj roman još 1902. poceo da sakuplja materijal kao što su novinski clanci, reportaže, fotografije, turisticki vodici, i drugo. Prve zabilješke su iz 1905. godine. Nakon ove ranije faze skupljanja materijala, Man zapocinje roman u februaru 1910. godine. Medutim, nekoliko puta napušta pisanje i 1913. posve prekida s pisanjem ovog romana.

Rukopis do 6. poglavlja objavljuje kao Knjigu djetinjstva. U januaru 1951. godine Man ponovo uzima rukopis, sakupljeni materijal i nastavlja s Krulom. Opet izlazi taj vec napisani tekst ali pod naslovom Memoari - prvi dio. Ali roman još uvijek ostaje kao fragment.

Rukopis ovog romana je u cijelosti sacuvan. Ni jedan drugi roman nema toliko zapisa, zabilješki i ostalog materijala koliko ovaj. Zabilješke su jednim dijelom lijepim rukopisom ispisane, a drugim na cjeduljama suhom olovkom samo nabacene da se jedva mogu procitati. Zabilješke koje je vodio u periodu 1910. -1914. odnose se na imena iz visokog staleža i prevarantski dio života junaka u „Grand“ hotelu. One su cesto osvježavane zabilješkama o braku, putovanju, ili naprimjer ekscerptima iz dnevnika sa putovanja H. Pringshajma Doma, kao i zabilješkama iz ludnice.

Zabilješke iz kasnijeg perioda (1950. -1954.) sastoje se iz 20 stranica. Najcešce su napravljene tik pred pisanje tog dijela romana. Najduža zabilješka se odnosi na Kukukovu posjetu muzeju u Lisabonu.

U zaostavštini možemo naci i pišcevo racunanje vremena i brojanje godina

starosti u Krulu kada dospijeva na neko mjesto, kao naprimjer u Paris, Lisabon, Portugaliju, te evolucionsko i kosmološko racunanje vremena.

U materijalima se nalazi 521 novinski clanak ili clanak iz ilustrovane revije, te 122 sa obje strane ispisana lista. Cjelokupni taj materijal Man je držao u 12 kutija, rasporeden po poglavljima.^[35]

IV Proces stvaranja jednog djela

Proces stvaranja jednog djela kod Mana je tekao u suštini gotovo po istom principu. Poslije godina tihe koncepcije u kojoj se grada nagomilavala i motivski u mislima sredivala, kada bi se pronašao odredeni pripovjedacki ton i boja, zapocinjalo se obradivanje tog materijala. Od samog starta, kada bi zapoceo djelo, ovaj pisac je znao kako ce roman teci. Kako ce poceti i kako ce završiti jedan roman bilo je još u tom startu odredeno, i tu nije bilo odstupanja. Sve to je pisac znao od momenta kada bi sjeo i napisao prvu recenicu. Najbolji primjer je roman Budenbrokovi, koji je Man i zapoceo i završio recenicama koje je odmah na pocetku pisanja odredio. Ali o tome cemo više kasnije.

Prije nego bi zapoceo sa pisanjem Tomas Man je vec imao na stolu pripremljeno sve ono što mu je moglo biti od koristi za djelo. Iz raznih, kako naucnih tako i umjetnickih knjiga on bi izvlacio dijelove I recenice bitne za djelo, ekscerptirajuci u svojim zabilješkama vrijedne informacije. Man bi prelistavo mnoga ilustrovana djela, isijecao iz novina i casopisa sve što bi mu bilo od koristi, od vizuelnih materijala do intervjua ili samo informativnih tekstova. Ovu fazu svog rada Man je nazvao “Kontaktnahme”. A ta rijec je znacila puno više nego mehanicko pripremanje detalja.

Tomas Man ovako opisuje pripremu za pisanje svojih djela:

„ Jedno djelo mora imati duboko korijenje u mom ž ivotu, te tajne veze moraju te c i od njega do najranijih dje c ijih snova, ako ho c u sebi da dam za pravo da vjerujem u legitimnost moga stvaranja. Svojevoljno pru ž anje za materijalom, na koji se nema uobi c ajenog ljubavnog- znanstvenog prava, izgleda mi besmisleno i diletantski. “ ^[36]

Znaci, proces stvaranja podrazumijeva jedan dugi period nicanja djela. I djelo kao neko sjeme dugo miruje u zemlji misli sve dok jednog dana ne proklija i pocne da nice iz pišcevog svijeta. Tomas Man u datom citatu pominje cak i najranije djecije snove, gdje jedno djelo mora da svojim dubokim korijenjima dopre. I tek kada dode vrijeme da to što je tako dugo kao u snu nosio u sebi, kada dode vrijeme da ta ideja treba da pocne da se rada na papiru, Man je vec sve spremio za pocetak. Na stolu su mu, kako on kaže, kratki opis tog što namjerava napisati, razne studije gdje ce naci ono naucno ili informativno, s cime ce studirati materiju koja ga interesira, kao što je slucaj kod C arobnog brijega kada iznosi i opisuje medicinske i biološke, fiziološke fenomene. Tu ispred njega su i njegove zabilješke i ekscerpti s motivima i poentama, skice, pisma, kao i razna druga literatura koju je on odredio, znaci sve je vec sistematski isplanirano i razradeno za pocetak stvaranja:

„ Prije po c etka jednog velikog manuskripta prethodi po obi c aju period pismenih priprema za rad. To su kratki projekti i studije, psiholo š ke poente i motivi, skice predmeta, dijelovi iz knjiga i pisama i tako dalje preko celog papira pro ž ete linije koje ih dijele. Ovo se umno ž ava u toku rada i stoji pored mene kao sistematski naslo ž eni papiri. “ ^[37]

Uopšteno, Man se najviše oslanja na svoju biblioteku. Ako se radi o necem naucnom cemu on nije baš vican on se informiše kod strucnjaka. Uzmimo, naprimjer, kod Izabranika kad ima problema sa srednjovjekovnim jezikom, on traži i dobija pomoc od strucnjaka S. Singera. Ili kada ima pitanja iz muzike on traži pomoc od Adorna, koji mu osvjetljava teoriju muzike. Kod dr. Rozentala nalazi strucnjaka koji mu razjašnjava bolest raka materice. I tek kada je siguran da mu je steceno znanje dovoljno, on traži po bibliotekama preporucenu literaturu iz te oblasti. C esto mu uz tu lektiru, slucajno, i naleti lijepa literatura, koju, ako mu je potrebna za djelo, takoder iskoristi.

Njemu su informacije u fusnotama ili drugim komentarima isto tako važne. Sekundarna literatura mu je gotovo isto tako dobar izvor kao i sama književna djela doticnog pisca. Tomas Manu su izvori potrebni za detaljno upoznavanje neke stvari, dok mu njihova umjetnicka vrijednost mu nije bitna. Zato se u kutijama s materijalom za pojedina djela nalaze isjecci iz novina ili reprodukcije slika svih vrsta.

Sva ta lektira koja je pripremljena cita se sa olovkom, što znaci on potcrava, bilježi, komentariše, oznacava ono što ce iskoristiti i obraditi. Nekada bi to iscitavanje trajalo duže, nekada krace. Za Izabranika je, naprimjer, iscitavanje lektire trajalo mjesec dana, dok je za Doktora Faustusa trajalo dva mjeseca. Iako Manova lektira prati cjeokupni proces pisanja, ona nikada nije mogla utjecati da on promijeni svoje namjere koje je imao na pocetku. Svi ti izvori nisu procitani radi njih, vec radi njegovih djela. On se nikada nije gubio u njima, mislio je uvijek i samo na svoje djelo.

Kako smo kratko napomenuli, pisac sa pisanjem pocinje onda kada nade, kako kaže, odredeni ton i kada su motivi i radnja nekog dijela vec sredeni u njegovoj glavi. Tada pocinje ponovo da cita budno i da uzima ono što mu je potrebno, ono što osjeca da je njegovo, šta njemu, odnosno njegovoj stvari pripada, kako kaže u djelu Nastanak doktora Faustusa.^[38] Naklonost realistici je ishod toga što on prividno želi da prizemlji, reklo bi se, jer materijal sastavljen od zabilješki u suštini je kutija napunjena stvarnoscu. Ton, karakter djela, glavne scene i lajtmotivi dolaze poslije ekscerpata, pišcevog racunanja vremena, godina starosti i trajanja necega, nakon liste imena i drugih važnih detalja.

Proces stvaranja kompozicije dešava se u tajnosti. Materijal od zabilješki služi piscu za konzerviranje pojedinih dijelova, kao potpomaganje sjecanja, i on nikada nijednu zabilješku nije ispustio neiskorišcenu. On svaki put iznova prelazi materijal, podvlaci ili ocrtava neiskorišteno ili ga pak prepisuje na drugi papir. S tim stvarima veoma pažljivo ekonomiše.^[39]

Da se zakljuciti da Tomas Man nije posjedovao samo moc discipline citanja s „olovkom“, nego i moc brzog zaboravljanja stvari koje je „posudio“ za svoje djelo. Njemacki naucnici poput genijalnog konzervatora H. Vislinga, smatraju da to nije bilo zato što je htio biti originalan i sakriti svoje izvore, to je bilo više, kako i sam Man kaže u pismu od 11. 05. 1937. godine J. Angelu, osobenost njegovog duha:

„ Osobina mog duha je da pomo c na sredstva, pa i sama saznanja, koja mi se pru ž aju neobi c no brzo zaboravljam “ ^[40]

Man nastavlja kako on taj fenomen zaborava izvora, znaci potpuno brisanje sjecanja na izvore kada mu ispune zahtjeve, jednostavno prirodom nosi u sebi. Iskorišcenom izvoru, znaci, nestaje smisao i on se posve gubi iz njegova vidika, kao da on ne želi ništa više o njemu znati i cuti i kao da ga želi izbaciti iz svog sjecanja:

„ U djelo uvu c eno i unutar otvoreno i obra d eno, ubrzo mi se gubi iz svijesti, da, pa i iz vida, i skoro pa da kao ni š ta ne ž elim o tome da znam, kao da svijest to potiskuje “ ^[41]

I u pismu H. Hajmanu od 18. 7. 1941. godine pisac govori o tom zaboravu uzornih izvora ili vizuelnih detalja koji su mu koristili kod pisanja i on pored svoje najbolje volje ne može da o tome da nikakvu informaciju više:

„ Uzore izvora i vizuelni detalji, koji mi koriste za moj rad, zaboravljam ili potiskujem neobi c no brzo, tako da i uz najve c u volju ne mogu dati o tome nikakvu informaciju. “ ^[42]

V Završeni rukopis

Manovi rukopisi koji su išli u štampariju bili su rucno ispisani. Vecinom su pišceve stranice odgovarale stranicama u knjizi. Ako je na napisanoj stranici bilo korekture on bi stranicu ponovo ispisivao lijepim rukopisom. Pisac te rukopise priprema tako da odražava lice odštampanog djela. Korekture se sa svom preciznošcu i jasnocom poduzimaju.

Man je korigirao napisane stranice najcešce narednog dana, prije zapocinjanja novih stranica.^[43] Ta navika ga je pratila i kasnije, vjerovatno kako bi olakšao rad na tiposkriptima. Da se zakljuciti da je Man svoje sjecanje osvježavao i potpomagao zabilješkama i da su strpljenje i izdržljivost pratili sav njegov rad.

Ako bi se desilo da je pisac kasnije šta mijenjao u završenom rukopisu, onda je to najcešce bilo da bi tekt stilski popravio.

Uzmimo za primjer kraci tekst koji Visling pišuci o Manovom radu na Izabraniku ovako objašnjava: „Man piše prvo „Gräfin von Cleva“, zatim „eine Gräfin von Cleve“, da bi na kraju „Von Cleve eine Gräfin“ odabrao.“ Ovo mijenjanje redosljeda rijeci „grofica od Kleve“, „jedna grofica od Kleve“ i na kraju „od Kleve jedna grofica“, pravi samo kako bi uhvatio pseudosrednjovjekovni stilski ton.^[44]

Znaci, Man najprije iz rudnika lijepe književnosti, epova, enciklopedija, historije književnosti, naucne literature, casopisa, novina, vadi materijal koji je potreban za njegovo djelo, da bi sav taj sakupljeni materijal, u suštini leksikografske prirode, preradivao i pravio nešto svoje.^[45] Sve ono što je posebno, ili karakteristicno, ekskluzivno, praznicno ili svakodnevno, nalazilo se u tom materijalu. U Manovim zapisima izvucenim iz tih izvora morala se naci i zadržati autenticna stvarnost jednog vec nestalog svijeta koji on sada pokušava da oživi. Onda kada dotakne taj stari svijet prošlosti, njegov stvaralacki duh zapocinje igru i u govoru pretvara materiju u duh koji kao carobnim štapicem stvara neki realno-prividni svijet, gdje iz fikcije i prividnosti iznice nešto kao stvarnost. To je Manov zadatak, zadatak pripovjedaca da se faktima igra kako bi ih u umjetnost, znaci u moc duha pretvorio. Zato njega kriticari cesto nazivaju i carobnjakom.

VI Vizuelni izvori

Da se Man za razne opise najradije koristio vizuelnim materijalom kao što su slike, nije za ne primijetiti. Ustvari, to je za njegova djela jedan veoma važan izvor, iako Manu najcešce nije bila važna umjetnicka vrijednost nekog vizuelnog izvora. On se prema slici isjecenoj iz novina ophodio isto kao i

prema umjetnickom djelu. Nije birao po umjetnickom kanonu, nije izuzimao tehnike ili stilove. Ni kvalitet jedne reprodukcije mu nije bitan. Njega je vizuelni izvor interesirao onoliko koliko mu je mogao pružiti neku informaciju koja mu je bila potrebna.

Iako se cesto izjašnjavao kako mu ti vizuelni izvori ne znace puno, jer on nije „covjek od oka“, te kako vizuelni svijet nije njegov svijet, u Manovoj zaostavštini postoji brdo slika isjecenih iz novina, revija, monografija, koje je dobro znao iskoristiti, najcešce za opise likova, predjela, predmeta.^[46] Da li je razlog njegovom izjašnjavanju da mu vizuelni izvori nisu bitni, bio potajni strah genija od podsmijeha ljudi zbog njegove jake želje za deskripcijom? To se ne zna. Ali se da iz Manove zaostavštine zakljuciti zadatak koji su ovo izvori obavljali i da postoji slicnost u tom zadatku izmedu vizuelnih, ili nazovimo slikovnih izvora, i tekstualnih izvora, jer oba vida su Manu služila kao stimulacija, supsidij, sredstvo za proniknuti u mudrost i nauku i druge svjetove njegovog produktivnog cilja. Razlika izmedu ovo dvoje ležala je u tome što je, slike morao pretvarati u rijeci. Tomas Man je bio veliki umjetnik deskripcije, koji je koristio slikovni ili drugi materijal uvijek drugacije, zavisno od slucaja do slucaja.^[47]

No, cesto je carobnjak pera umjesto neke fotografije koristio i žive modele. Oni, naravno, nisu ni slutili da ih upravo u mislima portretira i daje njihove osobine likovima svojih romana. Mnogi su se kasnije, prepoznavši se u njegovom djelu, osjecali povrijedeno. Ali Man nije vidio razliku izmedu stvarnih osoba i slika isjecenih iz novina. Znao je cesto citirati Getea:

„ Izmi š ljati iz vazduha nikad nije bila moja stvar. “ ^[48] Posmatranjem i opisivanjem živih likova ili fotografija iz novina pisac je davao svojim djelima realistican karakter.

[...]

---

¹ Thomas Mann, Die Entstehung des Doktor Faustus. Roman eines Romans, Frankfurt 1974, s. 165-168.

² Ibid. s. 165.

³ Ibid.

⁴ Ibidem, s. 175.

⁵ Thomas-Mann-Studien, Bd. I, s. 298.

⁶ O biografiji Tomasa Mana pisali su izmedu ostalih: H. Kurzke, Thomas Mann. Epoche - Werk - Wirkung, München, 1985. - H.Wysling, Y. Schmidlin (Hg.), Thomas Mann. Ein Leben in Bildern, Zürich 1994. - K. Schröter, Heinrich und Thomas Mann, Hamburg 1993. - U. Karthaus, Thomas Mann, Stuttgart 1994. - H. Kurzke, Thomas Mann. Das Leben als Kunstwerk. Eine Biographie, München 1999.

⁷ Thomas Mann, Briefe an Otto Grautoff 1894-1901 und Ida Boy -Ed 1903- 1928. Hrsg. Von Peter de Mendelssohn. Frankfurt am Main: S. Fischer 1975, s . 161 (ubuduce skraceno BrGr, 161)

⁸ U citatima cu koristiti beogradsko izdanje, prevoda „Zauberberg“ iz 1954. godine, „Carobni breg“. U tekstu cu koristi „Carobni brijeg“, znaci, bosanski izraz „brijeg“, umjesto srpskog izraza „breg“.

⁹ Helmut Koopmann, „ Forschungsgeschichte “. - U: „Thomas-Mann-Handbuch“. Hrsg. Von Helmut Koopmann. 3. Auflage. Frankfurt am Main: 2005, s. 980

¹⁰ Festschrift für Hans Wysling, Thomas Mann und seine Quelle. Hrsg. von Eckard Heftrich und Helmut Koopmann, Frankfurt 1991. (Ubuduce ce biti oznaceno kao T-M-S, tom, strana)

¹¹ Ibid., s. 981.

¹² Gabi Hollender, Mark von Moos, Thomas Sprecher, Die Best ä nde. - U: Thomas-Mann-Studien XXXV, s. 334.

¹³ Thomas Sprecher, Literarische Arhive. - U: Thomas-Mann-Studien; Bd. XXXV, str. 19-43.

¹⁴ Hans Wysling, 25 Jahre Arbeit im Thomas Mann-Archiv, Rückblick und Ausblick. - U: Internationales Thomas Mann-Kolloquium 1986 in Lübeck, Bern: Francke 1987 (Thomas-Mann- Studien VII), s. 373 .

¹⁵ Thomas Mann, Bilse und ich. - U: Altes und Neues, s. 16-17. 17

¹⁶ Medutim, to još nije dovoljno istraženo podrucje. No, cinjenica da se u jednoj njegovoj svesci zabilježaka nalazi zabilježeno ime direktora te biblioteke, trebalo bi znaciti da je koristio i knjige iz te biblioteke. Nažalost, biblioteka ne cuva korisnicka imena, pa za sve što nema i dokumenta teže je dokazati. Tragovi „citanja olovkom“ koje je Man prakticirao navode na indiciju da je Man koristio i druga djela Alfreda Jeremijasa, a posebno o djelu HAOG, knjigu koju nalazimo u ovoj biblioteci, prvo izdanje u kojem se nalaze mnoge oznacene i podcrtane stranice. C esto se nalaze oznacena mjesta obilježena olovkama u boji. Upravo ono što je za Mana bilo specificno. Knjiga HAOG, ali drugo izdanje, nalazi se i u arhivu u Cirihu, no, što je i za ocekivat, bez mnogih Manovih „tragova citanja olovkom“. Ali o tome više u poglavlju koji govori o Josifu i njegovoj braci.

¹⁷ Gabi Hollender, Mark von Moos, Thomas Sprecher, Die Best ä nde. - U: Thomas-Mann-Studien XXXV, s. 333.

¹⁸ Thomas Mann Handbuch, 2005., op. cit. s. 742.

¹⁹ H. Wysling, Thomas Mann Notizbüchern. - U: Thomas-Mann-Studien; Bd. XIII, s. 425-443.

²⁰ H. Wysling, Thomas Mann als Tagebuchschreiber. - U: Internationales Thomas-Mann-Kolloquium 1976., Lübeck, Bern 1987. – U: Thomas - Mann - Studien VII, s. 139-155.

²¹ Ibidem., s. 721.

²² Golo Mann: Erinnerungen und Gedanken: Eine Jugend in Deutschland, Frankfurt am Main 1986, s. 522.

²³ Thomas Mann, Tagebücher 1918-1921, Vorbemerkungen des Herausgebers. Pogledati predgovor Petra de Mendelsona.

²⁴ H. Wysling, Thomas Mann als Tagebuchschreiber. - U: Internationales Thomas-Mann-Kolloquium 1876. in Lübeck, Bern 1987. - U: Thomas-Mann-Studien VII. s. 139-155.

²⁵ H. Wysling, Thomas Mann als Tagebuchschreiber. - U: Thomas-Mann-Studien, Bd.XIII, s. 406.

²⁶ Ibidem, s. 409- 410.

²⁷ Elisabeth Wolffheim, Züricher Rechenschaft Thomas Mann Tagebücher aus dem Exil. -U: Frankfurter Hefte, Jg. 34, H. 8, 1979, s. 63-70.

²⁸ Erika Locher, Die Bildsammlung im Thomas-Mann-Archiv, Zürich, 1983.

²⁹ Ida Herz, Thomas Mann Sammlung von Ida Herz, Typoskript, 62, London 1958.

³⁰ Hans Georg Blechschmid, Thomas Mann und das Recht. - U: Thomas-Mann-Schriftenreihe, Bd. III, str. 45-52.

³¹ Thomas Sprecher / Karin Bedening: Quellen und Dokumente zu „ Buddenbrooks “ im Thomas-Mann- Archiv der ETH Zürich. - U: Buddenbrooks - Neue Einblicke in ein altes Buch, Lübeck 2000, s. 22-35.

³² Thomas-Mann-Studien, Bd. XXXV, s. 343.

³³ Tomas Manns Jahrbuch V, 1992, s. 200.

³⁴ Thomas-Mann-Studien, Bd. XXXV, s. 346.

³⁵ Pogledati u brošuri koja je napravljena za izložbu: „50 godina Manovog Feliksa Krula. Scene iz jednog lijepog svijeta“ u Hajnijevom i Manovom centru u Libeku. Godine 2004. izašla je ova dokumetana mapa sa 30 izabranih dokumenata iz Manovih radnih materijala za Feliksa Krula. Ovdje se mogu naci zabilješke, stranice rukopisa, fotografija, isjecaka iz novina i reportaža.

³⁶ Die Entstehung, s. 661.

³⁷ Ibidem, s. 779.

³⁸ Die Entstehung Doktor Faustus, s. 174.

³⁹ T-M-S I, s. 271-272

⁴⁰ Pismo od 11.5.1937. godine Josefu Angelu. - U: Thomas Mann: Briefe 1937-1947. Hrsg. von Erika Mann, Frankfurt am Main, 1975. s. 23-24.

⁴¹ Ibidem.

⁴² Vidi pismo H. Hajmanu od 18. 07. 1941. godine. - U: Thomas Mann: Briefe 1937-1947. Hrsg. von Erika Mann, Frankfurt am Main, 1975. s. 113.

⁴³ Bild und Text bei Thomas Mann. Eine Dokumentation. Hrsg. Von Hans Wysling unter Mitarbeit von Yvone Schmidlin. Francke 1975, s. 276.

⁴⁴ Thomas-Mann-Studien I, s. 279.

⁴⁵ Ibid., s. 281.

⁴⁶ Bild und Text bei Thomas Mann. Eine Dokumentation, 1975, s. 19.

⁴⁷ Ibidem. cit.

⁴⁸ Ibidem, s. 12.