Lik oca u romanu "Bašta, pepeo"


Exposé Écrit pour un Séminaire / Cours, 2000

23 Pages, Note: very good


Extrait


SADRŽAJ:

1. Uvodna napomena

2. Biografija pisca

3. Stvarala č ki opus

4. Lik oca u romanu Bašta, pepeo
4.1. Pisac o svom delu
4.2. Porodični cirkus
4.2.1. Građa romana

5. Traganje za ocem – pitanje identiteta

6. Zaključak

7. Spisak literature

1. UVODNA NAPOMENA

Seminarski rad je sastavljen na srpskom jeziku po novom pravopisu iz 1997. godine.

Citati na nemačkom jeziku su pisani starim pravopisom, mislim na pravopis pre reforme iz 1997. godine, jer su izvori meni dostupni na nemačkom jeziku štampani pre reforme nemačkog pravopisa.

Strana imena sam u originalu stavljala u zagrade, jer sam mišljenja da strana imena treba pisati u originalu, a i pravopisom srpskog jezika je dozvoljeno pisanje stranih imena na oba načina.

U ovoj uvodnoj reči želim i da se zahvalim Univ. Doz. Dr. K. Sturm-Schnabl za razumevanje i pruženu pomoć pri izboru teme.

Daniela Bogosavac

2. BIOGRAFIJA PISCA

Geniji se retko rađaju i vrlo često za života bivaju[1] neshvaćeni, osporavani pa čak i proganjani. Tek kad ih više ne bude među živima, kada stvaralačka snaga genija umine zauvek, ljudi ih se sete. Tada se pletu lovorike i opeva stvaralačka muza genija, koja se onda i svojata i koristi često u pogrešne, ideološke i političke svrhe.

Jedan takav genije je bio i Danilo Kiš; česće osporavan, i za sve i svašta optuživan za života, ali zato slavljen posle smrti.

Rođen je 1935. godine, i detinjstvo je proveo u Vojvodini, prvo u Subotici, a zatim u Novom Sadu. Otac mu je bio Jevrejin, koji je sa 13 godina svoje jevrejsko ime Kohn mađarizovao u Kiš (Kis), a majka Crnogorka. Imao je i stariju sestru Danicu. U intervjuu datom Gabi Glajhman (Gabi Gleichmann), pod naslovom „Život, literatura”[2], a i u nekim drugim intervjuima on uz izvesnu dozu humora govori o svom poreklu. „My maternal ancestors were warriors. Actually, everybody was a warrior in Montenegro, and an enormous revolver worn in the belt without a holster was as integral a part of a man’s dress as his cap. [...] a great grandmother on my mother’s side is still remembered in family legend as an Amazon who chopped off the head of a Turkish tyrant.”[3] „Judging from the surname Kohn (Kohen, Cohen, from which the title of the Khazar kings, kogan, appears to derive), one of my great-grandfathers was a rabbi. Certain references in my father’s letters suggest that his forebears were feather merchants and came to Hungary after being expelled from Alsace.”[4]

Videvši da se nacionalsocijalističko zlo polako rasprostranjuje po celoj Evropi, i da će uskoro zahvatiti i Balkan, Danilovi roditelji su odlučili da ga krste u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, kad je imao četiri godine. Sam Kiš u jednom intervjuu kaže, da mu je to spasilo život. Kao vrlo mali Danilo je bio prinuđen da bude svedok groznih događanja drugog svetskog rata u kome je izgubio celu porodicu s očeve strane, a i oca.

Zbog očeve veroispovesti, koju Kiš slikovito opisuje u romanu Bašta, pepeo kao očevu zvezdu, cela porodica je za vreme drugog svetskog rata preživljavala strašne trenutke stradanja i odbačenosti iz zajednice, koji su pratili sve one koji se nisu uklapali u nacističku ideologiju, a posebno Jevreje. „Der ungarische General Feketehalmy-Czeydner ließ in Novi Sad mehrere tausend Serben und Juden erschießen. Jüdische überlebende erinnern sich, daß der einheimischen Bevölkerung am 20. Januar 1942 befohlen wurde, die Rolläden zu schließen, als die Opfer in die Kabinen eines öffentlichen Bades gebracht, auf Sprungbrettern nackt erschossen wurden und durch Löcher im Eis in die Donau fielen. […] In einem Interview erfahren wir von Danilo Kiš, daß sein Vater, der bereits in der Schlange derer stand, die erschossen werden sollten, »nur durch ein Wunder« am Nachmittag heimkehrte: Das Loch im Eis war von Leichen verstopft, was die Exekution verzögerte.”[5] Toga dana se desilo čudo, koje je oca vratilo sa putanje smrti, međutim, čuda se ne događaju često, a posebno ne u ratu, tako da je Danilov otac dve i po godine kasnije zauvek nestao, zajedno sa ostalim članovima svoje šire porodice Kohn. Svi su odvedeni u logor Aušvic (Auschwitz) iz kojeg se nikad nisu vratili. Danilo smrt svoga oca u koncentracionom logoru označava „nestankom”. Posle masakra u Novom Sadu, porodica Kiš se seli u Južnu Mađarsku, domovinu oca. Po završetku drugog svetskog rata, tačnije 1947. godine, Crveni krst šalje Danila, majku i sestru u Cetinje. Tu su i živeli, kod Danilovog ujaka, Riste Dragićevića, poznatog istoričara, biografa i proučavaoca Njegoša, uz čije su zalaganje i dospeli na teritoriju Jugoslavije. Tu, u Cetinju, Danilo je nastavio svoje školovanje. Pohađao je umetničku školu, gde je učio violinu. Takođe je pohađao i gimnaziju. U intervjuu „ Gorki talog iskustva” on na sledeći način opisuje svoje godine školovanja:

„Godine učenja. Ta je stvar valjda počela na Cetinju. U moje vreme, pedesetih godina, bilo je mnogo više uslova za učenje književnog zanata, mnogo više pogodnosti za status kalfe, nego danas. A pogotovo na Cetinju. Tamo, kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu! U toj užasnoj prozi svakodnevnice provincijske, mučnih kiša i plačljive mesečine, isto tako famozne kao i cetinjske kiše, ja sam poeziju, literaturu, čitanje, i »sastavljanje« smatrao jedinim mogućnim bekstvom, jedinim mogućnim načinom da se ne poludi. […]”[6]

Iz ove tako deprimirajuće provincijalne sredine Kiš je hteo da pobegne u metropolu Beograd, o kojoj je sanjao. U Beogradu je upisao studije svetske književnosti koje je završio kao prvi u svojoj generaciji. Još kao gimnazijalac pisao je pesme, kako sam kaže ne preterano uspešno. Za vreme studija nastavio je da piše poeziju, da prevodi pesme sa mađarskog, francuskog, ruskog. Poslednjih deset godina svog života proveo je u Francuskoj, pretežno u Parizu, gde je bio profesor i lektor za srpsko-hrvatski jezik i književnost. U svojoj kratkoj autobiografiji on sledeće kaže o svom boravku u Parizu:

„[…]Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije: kad se probudim ponekad ne znam gde sam; čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti muzika.”[7]

U Parizu umire 15. oktobra 1989. godine od posledica teške bolesti. Sahranjen je u Beogradu. Te iste godine bio je i nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, i bilo je poprilično sigurno da će je on dobiti. Međutim, zbog prerane smrti zasluženu nagradu nije dobio.

3. STVARALAČKI OPUS

U svojoj analizi stvaralaštva Danila[8] Kiša oslanjala sam se pre svega na periodi-zaciju Jovana Delića, jer sam jedino u toj knjizi naišla na temeljnu obradu i periodizaciju Kišovog dela. Delić naglašava da je skeptičan prema bilo kakvim pokušajima da se opus pisaca strogo deli na nekakve stvaralačke faze, koje se onda posmatraju kao da se radi o različitim piscima. S druge strane Delić „ne odbacuje potrebu periodizacije kada se ona zaista javlja kao rezultat promena u vremenu i opusu jednoga pisca i kada se te promene mogu utvrditi […] analizama književnih djela […]”[9]. Sve te faze treba posmatrati upravo kao razvojni put jednog pisca, jer sva ta dela potiču iz jednog pera i iza svih tih faza stoji jedna ista ličnost.

„Uprkos činjenicama da je Kiš umro relativno mlad, da mu je stvaralaštvo naglo presječeno u godinama koje se smatraju stvaralački najjačim i najzrelijim za proznog pisca, njegov prozni opus, djeluje kao da je završen i zaokružen. U tom opusu se jasno uočavaju dvije linije koje ga dijele u tri perioda.”[10]

[...]


[1] Videti u: Sontag S.: Homo poeticus, New York 1995, str. 3-5 , 231-251; Literaturmagazin Nr. 41, Hg. Gazetti/Schmidt, Hamburg 1998, str. 39; Hetzer T.: Kinderblick auf die Shoah, Würzburg 1999, str. 7 (fusnota 3)

[2] prevod naslova intervjua sa engleskog iz Sontag S.: Homo poeticus, str. 231

[3] cit. isto, str. 242

[4] cit. isto, str. 243

[5] cit. Hetzer T.: Kinderblick auf die Shoah, str. 7 (fusnota 3)

[6] cit. iz Kiš D.: Homo poeticus, Zagreb-Beograd, 1983: intervju „Gorki talog iskustva”, str. 178-9

[7] cit. iz Hommage Danilu Kišu, Zbornik radova II sa međunarodnog naučnog skupa, Podgorica-Budva 1996, str. 156

[8] uporediti Delić J.: Književni pogledi Danila Kiša, Beograd 1995, str. 27-31; Hommage Danilu Kišu, Zbornik radova II, str. 157-163

[9] cit. Delić J.: isto, str. 27

[10] cit. isto, str. 27

Fin de l'extrait de 23 pages

Résumé des informations

Titre
Lik oca u romanu "Bašta, pepeo"
Université
University of Vienna
Note
very good
Auteur
Année
2000
Pages
23
N° de catalogue
V49834
ISBN (ebook)
9783638461894
ISBN (Livre)
9783638660587
Taille d'un fichier
608 KB
Langue
serbe
Mots clés
Bašta
Citation du texte
Daniela Portmann-Bogosavac (Auteur), 2000, Lik oca u romanu "Bašta, pepeo", Munich, GRIN Verlag, https://www.grin.com/document/49834

Commentaires

  • Pas encore de commentaires.
Lire l'ebook
Titre: Lik oca u romanu "Bašta, pepeo"



Télécharger textes

Votre devoir / mémoire:

- Publication en tant qu'eBook et livre
- Honoraires élevés sur les ventes
- Pour vous complètement gratuit - avec ISBN
- Cela dure que 5 minutes
- Chaque œuvre trouve des lecteurs

Devenir un auteur