Prikaz izbjeglica i migranata u književnosti

Temelju djela Danka Rabrenovića "Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland", Saše Stanišića "Kako vojnik popravlja gramofon" i Daše Drndić "Leica format"


Seminar Paper, 2019

28 Pages, Grade: A


Excerpt

Sadržaj

1 Uvod

2 Pojmovi

3 Netrpeljivost prema izbjeglicama i migrantima

4 Unutarnje oko i kako ga „pokrenuti“

5 Prikaz izbjeglica i migranata na temelju romana Danka Rabrenovića „Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland“

6 Prikaz izbjeglica i ratnih strahota na temelju romana Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“

7 Prikaz izbjeglica u romanu Daše Drndić „Leica format“

8 Zaključak

9 Literatura

1 Uvod

Tijekom ljudske povijesti dogodili su se mnogi ratovi, prirodne katastrofe i slične nedaće te su ljudi bili primorani napustiti svoje domove te sigurnost i bolji život potražiti izvan granica svoje domovine. Često su ti ljudi bili neprihvaćeni od zajednice u kojoj su se potom našli. Prolazili su brojne prepreke od birokracije do traganja za vlastitim identitetom i integracijom u novu zajednicu. Neki su pak svoje domove napustili iz ekonomskih razloga, odnosno htjeli su bolje radne uvjete, veće plaće i materijalnu sigurnost kako bi svojoj obitelji mogli pružiti bolji život. Perspektiva iz koje se gleda na izbjeglice i migrante nije se bitno promijenila od nekih davnih vremena. I u današnje vrijeme postoje brojne predrasude i stereotipi koji se vežu uz pojedinu skupinu ljudi. Nažalost oni su sve ekstremniji i bolniji. Nekada su se narodi istočne i južne Europe smatrali kao manje inteligentni, lijeni i kriminalni narodi, a danas se izbjeglice s Bliskog istoka smatraju ubojicama i teroristima. Neću na ovom mjestu tvrditi da oni jesu ili nisu ubojice ili teroristi, već ću skrenuti pozornost na to da je takva vrsta opisa samo još jedan u nizu stereotipa koji se s nekolicine osoba proširuje na čitav narod. Ono što je potrebno svima nama koji se susrećemo s nekim novim kulturama, vjerskim običajima i slično jest da prihvatimo to da naša kultura i naši običaji nisu jedini na svijetu i da nije ništa čudno ako se netko ponaša drugačije. Ne smijemo osuđivati na prvi pogled već bi bilo dobro da se kritički propitkujemo. Ono što je cilj ovog seminarskog rada jest da prikaže na koji način su izbjeglice i migranti prikazani u književnim djelima i koja je uopće svrha književnih djela. Na temelju poglavlja Inner eyes: Respect and the sympathetic imagination iz knjige „The new religious intolerance“ Marthe C. Nussbaum obratiti ću ulogu unutarnjeg oka, te načine na koje se ono može aktivirati i koje zamke postoje. Kako književnost igra bitnu ulogu kod naše moći imaginacije i aktiviranja unutarnjeg oka u seminarskom radu biti će obrađena tri književna djela u kojima se nalaze opisi izbjeglica i migranata, a koja obrađuju tematiku Domovinskog rata, Rata u Bosni i Hercegovini te masovne migracije stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

2 Pojmovi

U današnje vrijeme često se priča o izbjegličkim krizama, o migracijama, iseljavanju i slično. Na ovom mjestu, prije no što krenem dublje u samu temu, potrebno je objasniti pojedine pojmove. U daljnjem tekstu objasnit ću ove pojmove: stranac, izbjeglica, tražitelj azila, azilant, migrant, emigrant, imigrant.

Stranac je prema Zakonu o azilu (NN br. 79/07, 88/10, 143/13) „državljanin treće zemlje koji nema hrvatsko državljanstvo i osoba bez državljanstva.“

U istom zakonu navodi se i odredba statusa izbjeglice kao:

„osobe koja je stranac koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva te se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ne može ili se zbog tog straha ne želi staviti pod zaštitu zemlje, odnosno osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog osnovanog straha ne želi vratiti u tu zemlju.“ (Zakon o Azilu RH, Narodne novine, broj 79/07, 88/10, 143/13; Članak 2.)

Važno je također znati razliku između tražitelja azila i azilanta. Pod tražitelje azila spadaju „stranci koji podnesu zahtjev za azil o kojemu nije donesena izvršna odluka.“ (Zakon o Azilu RH, Narodne novine, broj 79/07, 88/10, 143/13; Članak 2.)

Azilanti su „izbjeglice koji ispunjavaju uvjete iz članka 4. Zakona o azilu“. U Članku 4. Zakona o azilu u RH navodi se da će azil biti odobren strancu koji se ne nalazi u zemlji gdje ima državljanstvo ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje svog uobičajenog boravišta, a koja je zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. (Zakon o Azilu RH, Narodne novine, broj 79/07, 88/10, 143/13; Članak 4.)

Vrlo je bitno objasniti i razliku između pojmova migrant, emigrant i imigrant. Migrant je prema definiciji onaj koji je obuhvaćen migracijom, odnosno onaj koji migrira. Pod time se smatra da se velika grupa stanovništva s jednog područja seli na drugo ili iz jedne zemlje u drugu. (http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 10.7.2019.)

Emigrantom se smatra osoba koji jest ili koja je bila u emigraciji, odnosno koja je emigrirala ili emigrira, drugim riječima iseljenik. (http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 10.7.2019.) Pod emigracijom se podrazumijeva nekoliko stvari. Kao prvo to je ukupnost onih koji su emigrirali, zatim se može definirati i kao iseljavanje iz zemlje, preseljavanje iz domovine u neku drugu zemlju, te na posljetku kao iseljeništvo, prebjeglištvo, izbjeglištvo. Emigracija je također oprečna imigraciji, što znači da se pod njom podrazumijeva prisilno ili dobrovoljno iseljenje zbog političkih, gospodarskih, vjerskih ili nekih drugih razloga u neku stranu državu. ( http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 10.7.2019.)

Imigrant je ona osoba koja se naseli u stranoj zemlji radi dugotrajnog ili stalnog boravka. Pojam imigrant oprečan je pojmu emigrant. (http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 10.7.2019.)

Ove pojmove vrlo je važno razgraničiti odmah na početku, jer će njihovo značenje biti vrlo bitno kod analize odabranih književnih djela i prikaza izbjeglica i migranata u tim djelima.

3 Netrpeljivost prema izbjeglicama i migrantima

Unatrag nekoliko godina počela su bombardiranja od strane medija o izbjeglicama i migrantima, koji bježe iz svojih domovina u potrazi za boljim životom. Prve slike koje dobivamo iz cijele te medijske graje su čamci prepuni ljudi, koji se pokušavaju dokopati europskog kopna. Osim toga cijeli niz havarija, od prevrtanja čamaca i smrtnog stradavanja ljudi do krijumčarenja ljudi preko granica u raznim prijevoznim sredstvima i u nehumanim uvjetima. Postavljanje žičanih barikada uzduž granica također je slika koja je obilježila razne priloge na televiziji i u novinama. Na ovom mjestu potrebno je navesti činjenicu da mediji imaju vrlo velik utjecaj na naše viđenje određenih stvari, na naše osjećaje i stavove. Mediji privlače pozornost pratitelja kroz silne loše stvari koje se događaju. Tako ćemo češće naići na članak o tome da su izbjeglice provalile u nečiju kuću, ukrali nečiji automobil, ranile nekoga, da su povezane s terorističkim napadima i slično. No, pokušajmo se sjetiti kada smo zadnji puta čuli ili pročitali nešto dobro o izbjeglicama i migrantima. Moramo sami sebi priznati da je to veoma rijedak slučaj. Kroz niz nemilih događaja koje se prenose putem medija sami smo zaslijepljeni nečime što ne mora nužno biti istina. U slučaju izbjeglica i migranata dolazi do pretjerane generalizacije pa se zbog toga stvaraju različiti stereotipi i predrasudi. Stereotipi i predrasudi dovode pak do diskriminacije te grupe ljudi. To što je neka osoba određene nacionalnosti ili vjere ne znači da će nam nauditi. Problem koji se ovdje rađa jest strah i neznanje. I sama sam se u nekoliko situacija mogla uvjeriti u to da mediji ostavljaju preveliki utjecaj na nas. Prilikom posjeta Beču u podzemnoj željeznici našla sam se okružena s nekoliko žena koje su nosile čadore i hidžabe. Moram priznati da mi nije bilo svejedno jer sam se prvi puta našla u takvom okruženju, a uz to su po medijima kružile razne informacije o terorističkim napadima u Europi. Nekoliko puta sam se uhvatila s pomisli da će svakog časa odjeknuti neka eksplozija. Neznanje i strah tjeraju nas na svakojake misli i stvaranje nepravednih i bolnih predrasuda. To što je netko iz vlastite domovine pobjegao od rata da spasi živu glavu ili to što je pobjegao od gladi i siromaštva u potrazi za boljim životnim uvjetima ne čine te ljude ubojicama. Njihova vjeroispovijest i pripadnost nekoj nacionalnosti također ih ne čine ubojicama. Ti ljudi koji bježe nečiji su sinovi i kćeri i oni imaju pravo život, odnosno na bolji život. Moramo se prisjetiti činjenice da su, ne tako davno, naše bake i djedovi, majke i očevi bježali u druge države od strahota Domovinskog rata, te da su isto tako i oni bili izbjeglice.

U prethodnom odlomku dotakla sam se određene tematike s kojom ću se pobliže baviti u idućem poglavlju, a to je tzv. unutarnje oko. Tom tematikom bavi se Martha C. Nussbaum u petom poglavlju (Inner eyes: Respect and the sympathetic imagination) svoje knjige „The new religious intolerance“.

4 Unutarnje oko i kako ga „pokrenuti“

Po prirodi su ljudska bića sebična i obično gledaju samo vlastitu korist, vlastite ciljeve, želje i principe. Druge osobe tijekom života gledamo većinom samo kao instrumente, koji će nam pomoći u izvršenju prethodno navedenih stvari. No, moramo se složiti s činjenicom da je u životu bitno ostvarivati dobre principe. Da bismo ostvarili tzv. dobre principe potrebno nam je ono što Martha C. Nussbaum naziva unutarnje oko. Unutarnje oko naziva se još i treće oko, a u misticizmu i ezoteriji označava spekulativno nevidljivo oko, koje je obično smješteno na čelu i pruža nam percepciju onkraj uobičajenog vida. Prema Nussbaum mi našim fizičkim očima uz pomoć unutarnjeg oka gledamo na svijet. Većina nas fizički svijet gleda našim fizičkim očima, no uz naše osjetilne organe, postoji još jedan unutarnji organ kojim gledamo na svijet, a to je naša imaginacija. (Nussbaum, 2012: 139-140) Kant je smatrao kako probleme sebičnosti ljudskih bića možemo riješiti pomoću dobrih principa, odnosno formulirao je nekoliko dobro poznatih maksima. Kant tako kaže: „ Radi tako da ljudskost (čovječnost) i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.“ (Kalin, 2014: 239) Kant time upozorava da kada se prema drugima ponašamo kao da su sredstvo onda kršimo dužnost, no sami Kantovi principi, prema Nussbaum, nam nisu dovoljni. Potrebno nam je još nešto, a to je: „(…) uobičajeno kultiviranje raštrkanosti uma, znatiželjno, propitkujuće i receptivno ponašanje koje u stvari kaže: »Ovdje je još jedno ljudsko biće. Pitam se što ono u ovome trenutku vidi i osjeća.«“ (Nussbaum, 2012: 140) Dakle, osim Kantovih principa bitno je još to da propitujemo kako se druge osobe osjećaju u nekom trenutku ili kako one gledaju na neki događaj. Tu znatiželju, koju bi trebali osjećati, treba nahraniti činjenicama. Bez znanja o točnim povijesnim činjenicama ne možemo odgovoriti na takva i slična pitanja. Osim želje za propitkivanjem potrebna nam je još jedna vrlo važna komponenta, bez koje sve to ne može funkcionirati, a to je spremnost da se iz našeg vlastitog svijeta preselimo u nečiji tuđi. (Nussbaum, 2012:140) Pod time se misli da trebamo sagledati na stvari iz tuđe perspektive. Naše unutarnje oči mogu dobro funkcionirati čak i kad se ne uključimo u bilo kakvu vrstu svjesnog napora ili umjetničkog stvaranja. Njihovo dobro funkcioniranje može biti svakodnevna i rutinska stvar u društvu, koje ih je od početka kultiviralo. (Nussbaum, 2012: 140-141) Prethodno naveden primjer sa ženama koje nose hidžab ili čador najbolji je primjer dobrog funkcioniranja unutarnjeg oka. Ja koja nisam navikla na osobe koje nose pokrivala na glavi, našla sam se u situaciji u kojoj se javlja strah jer se u takvoj situaciji dosad još nisam našla, a tu veliku ulogu igra i neznanje i nedovoljno poznavanje same vjerske zajednice i njene kulture. Osobe koje su navikle na prisutnost pripadnika muslimanske vjerske zajednice ne obraćaju toliku pažnju na njih i vjerojatno nemaju predrasuda prema njima. Ta „nepažnja“ je vjerojatno rezultat naviknutog i dobrog funkcioniranja unutarnjeg oka. To znači da su ti ljudi prepoznali ljudskost u tim osobama koje nose odjeću u skladu s njihovim vjerskim zakonima i običajima. To nas dovodi do zaključka da ljudi koji izgledaju drugačije od ostalih (bilo to zbog pripadnosti vjerskoj ili bilo kojoj drugoj društvenoj zajednici) nisu zbog svog izgleda opasni niti su uvrijedili većinu time što su odbili da uklope svoj izgled toj većini. Shvaćena je suštinska ideja o ljudima, a to je da oni slijede vlastitu savjest, čak i kad ih to dovodi do toga da se ne asimiliraju. Mnogi ljudi ovih dana (posebice u Europi) govore o tome kako imigranti moraju naučiti uklopiti se. (Nussbaum, 2012:142)

Jedna dodatna komponenta našeg odnosa prema drugima, a time i našeg mišljenja o njima je poštovanje. Poštovanje također igra bitnu ulogu kod funkcioniranja našeg unutarnjeg oka. Ono što je vrlo važno naglasiti kod poštovanja, jest da je ono slijepo ako unutarnje oko nije kultivirano. Mogli bismo pretpostaviti da sve što nam treba su dobri principi koji zahtijevaju jednako poštovanje prema svima, kao i ideja da jednako poštovanje zahtijeva jednaku i veliku vjersku slobodu. No, principi se ne primjenjuju sami. Ono što prvo moramo imati je primjerena percepcija glavnih obilježja situacija koje su nastale prije nas. Prema spomenutim načelima, poštovanje se odnosi na osobe, ali ne nužno i na sve ono što one rade. Ideja da jednako poštovanje zahtijeva od nas da podjednako odobrimo sve religije ili čak sve slučajeve vjerskog ponašanja samo se pogrešno shvaća, a ni participativna imaginacija ne zahtijeva odobrenje. Potrebno je samo gledati na drugoga kao na osobu koja slijedi ljudske ciljeve i razumjeti na neki način što su ti ciljevi, tako da se može vidjeti koji je teret njihovoj savjesti i krši li ponašanje doista vitalne državne interese. (Nussbaum, 2012: 143) Participativna imaginacija podsjeća da svaki čovjek ima svoj vlastiti život te stoga ima pravo na prostor za ostvarivanje vlastitih ciljeva na temelju jednakosti s ostalim ljudima, osim ako neki zaista uvjerljiv javni interes ne intervenira u taj proces. Drugačije rečeno, naša mašta čini druge ljude stvarnijima za nas. Ono što ljudima ne uspijeva, odnosno smatra se neuspjehom, je to da djelovanja i ponašanja drugih ljudi gledamo samo sa stajališta vlastitih ciljeva i interesa. Time što zamišljamo način života drugih ljudi, nije nužno da ćemo se naučiti slagati s njihovim ciljevima, ali ćemo uvidjeti realnost tih ciljeva za te ljude. Također učimo i to da postoje drugi, tuđi svjetovi misli i osjećaja, a ne samo naši vlastiti. Participativna imaginacija je ili može biti svjetovna i nesvjesna. Svi smo sposobni donositi nebrojene dnevne odluke na načine koji uzimaju u obzir stavove drugih, ako smo jednom uvježbani da nastavimo tim putem. Ipak, korisno je u ovom trenutku imati neke slučajeve namjernog kultiviranja imaginacije u kojima pisci raznih vrsta izazivaju svoju publiku da razmišljaju o vjerskim manjinama na participativniji način, umjesto da ih vide kao prepreke vlastitoj nadmoćnosti. Takvi slučajevi, ako su dobro izvedeni, temelje se na povijesnoj i sociološkoj točnosti, ali oni idu i dalje od toga kako bi angažirali čitatelja da razmišlja o svijetu s tuđeg gledišta. (Nussbaum, 2012: 144) Tako smo se nebrojeno puta mogli uživjeti u neki lik iz nekog književnog djela ili pak iz filma i pratiti razvoj njegove priče.

No, u slučaju participativne imaginacije postoje i određene zamke na koje treba pripaziti. Participativna imaginacija (ili empatija) samo je jedan od sastojaka u stavovima simpatije i suosjećajne brige. Dobar glumac ima aktivnu participativnu imaginaciju s različitim tipovima karaktera, no neke od njih će simpatizirati više od ostalih. Osoba s pokvarenim karakterom mogla bi koristiti empatiju da našteti, pa čak i muči jer razumijevanje kako žrtva vidi svijet često je sastojak vještog sadizma. Participativna imaginacija, stoga, ne čini dobro ako ljudi nisu u osnovi dobronamjerni, ako nemaju stavove zabrinutosti i suosjećanje prema drugim ljudskim bićima koja uključuju istinske etičke obveze da ne štete drugima. No, mnogi ljudi imaju te stavove, ali su još uvijek tupi u svojim odnosima s drugima jer jednostavno nisu zamišljali u kakvoj se situacija druga osoba nalazi. (Nussbaum, 2012: 144-145) Suosjećanje čini razliku, iako je to samo jedan čimbenik u životima ljudi. Daniel Batson pokazuje da književne naracije imaju učinke slične onima u radio emisijama. (Batson, 2011) Iskustvo živog zamišljanja situacija mijenja pogled na ono što treba učiniti. Suosjećajna mašta se kreće u smjeru suprotnom od straha. U strahu će osoba skrenuti pozornost i usredotočiti se na svoju vlastitu sigurnost, eventualno na sigurnost užeg kruga voljenih osoba. U suosjećanju um se kreće prema van što ujedno znači da zauzima različite pozicije izvan sebe. Ta razlika među smjerovima može biti rješenje za narcisoidni strah, no treba biti oprezan jer empatija također može imati vlastiti narcizam. (Nussbaum, 2012: 146) Čak i kada uspijemo pokrenuti maštu prema van, naša animalnost upućuje na to da će nam biti lakše ako se povežemo s nevoljama ljudi u vlastitoj grupi. To znači da ćemo se lakše identificirati s osobama koje pripadaju istoj vjeri, naciji i dr. nego s osobama nekih drugih vjerskih, nacionalnih i inih pripadnosti. Čak i kad su ljudi u načelu postali sposobni gledati svijet sa stajališta nekih njima udaljenih ljudi i grupa, intenzivna simpatija s osobama koje su bliže samom pojedincu često može blokirati to vanjsko kretanje. Vrlo je važno da pazimo na smetnje koje mogu proizaći iz naših sklonosti (koje su ukorijenjene u našoj životinjskoj baštini) da suosjećamo ponajprije s ljudima koji pripadaju našoj grupi. Pod grupom se podrazumijeva sve što je definirano nekim srodstvom ili rasom i religijom ili pak nacionalnosti. Stoga se dolazi do zaključka da nije dobro kada postoji previše empatije. Iz viška empatije javlja se također jedan vid narcizma, koji prednost daje onima koji su pripadnici iste rase, iste vjere ili iste nacionalnosti. Zbog toga dolazi čak bi se moglo reći i do diskriminacije onih kori su različiti, odnosno nisu pripadnici određenih grupa. Zbog toga moramo preispitati naša vlastita slijepa odnosno slaba mjesta te ih adresirati na način koji je slobodan od ometanja i uplitanja. Upravo nam književna djela, iako ne samo ona, mogu pomoći kod tog procesa izbijanja mašte iz svojih narcisoidnih sidrišta. (Nussbaum, 2012: 147)

Upravo iz tog razloga u idućim poglavljima posvetit ću se analizi tri romana koja govore o izbjeglicama i migrantima iz različitih perspektiva. Naglasak će pritom biti više na izbjeglicama jer se u dva od tri romana radnja odvija za vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata te Rata u Bosni i Hercegovini.

5 Prikaz izbjeglica i migranata na temelju romana Danka Rabrenovića „Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland“

Danko Rabrenović rođen je u Zagrebu, a odrastao je u Beogradu. Potječe iz miješanog braka – njegova majka je Zagrepčanka, a njegov otac Beograđanin. Njegovi roditelji bili su novinari, pa je tako jedan dio života (četiri godine) proveo u Kini gdje su njegovi roditelji radili kao dopisnici. U svom romanu „Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland“ opisuje segmente iz svog djetinjstva, ali i probleme s kojima se susreo prilikom raspada Jugoslavije, odnosno Domovinskog rata. Kakav je njegov život u egzilu i s kojim se sve problemima susreće bit će obrađeno u ovom poglavlju na temelju njegova autobiografskog romana.

Prije no što krenem analizirati roman, važno je definirati pojam egzilant i razgraničiti ga od pojma migrant. U kontekstu književnosti često se može čuti termin egzil. Mnogobrojni pjesnici i književnici pa čak i filozofi su za vrijeme Drugog svjetskog rata boravili u egzilu. Tako je „egzilant […] jedna od paradigmatičnih figura izmještenja u europskom 20. stoljeću, neodvojiva od povijesne i političke traume, izbjeglištva, progona, stradanja.“ (Molvarec, 2017: 99) Takva vrsta života je i dalje konstrukt koji se ne veže uz specifično mjesto, etnicitet, socijalni status ili religiju. Ono što se može zaključiti jest da su iskustva egzila brojna i raznolika, a to uključuje razlike na području širokog socioekonomskog, etničkog, ideološkog, geografskog i generacijskog raspona. (Molvarec, 2017: 99) Ono što je karakteristično za egzilante jest osjećaj gubitka izvornog doma, razdoblje neprilagođenosti i graničnog iskustva nepripadanja te mogućnost ostvarivanja novog doma u zemlji u koju su došli. Egzilanti čuvaju uspomenu na svoj dom i svoju domovinu iz koje su došli, ali te slike koje stvaraju o svojoj domovini su okamenjene, odnosno te slike domovine nisu ništa drugo doli zamišljene slike. Te zamišljene slike u umovima i uspomenama izmještenika zarobljene su u prošlosti. Problem koji se javlja u okviru toga jest da vrijeme prolazi, ali slika domovine u uspomenama se ne mijenja. Taj problem pobliže će biti objašnjen u analizi romana „Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland“. Nerijetko dolazi do konflikta koji se rađa iz suprotstavljanja između starog i novog doma, pa to rezultira čežnjom za domom i nostalgijom. (Molvarec, 2017: 99-100) Molvarec navodi da Rubenstein razlikuje čežnju za domom, koju naziva homesickness, a odnosi se na prostorno ili geografsko odvajanje te nostalgiju kao vremensko odvajanje. U slučaju egzilanata riječ je o oba odvajanja koja interferiraju. (Molvarec, 2017: 100) Može se reći da „(…) oni žude za kristaliziranim kronotopom, mjestom doma u specifičnom vremenu u prošlosti.“ (Molvarec, 2017: 100) Moguće je također razlikovati nekoliko različitih vrsta egzila, no ovdje ih neću navoditi. Kroz povijest pojam egzila također mijenja svoje značenje. Tradicionalno je egzil usamljeničko, najčešće individualno iskustvo, stanje refleksije i često umjetničkog stvaranja. On konotira patnju, izbjeglištvo, odbijanje asimilacije i ponajprije mit o povratku. (Molvarec, 2017: 104)

[...]

Excerpt out of 28 pages

Details

Title
Prikaz izbjeglica i migranata u književnosti
Subtitle
Temelju djela Danka Rabrenovića "Der Balkanizer: Ein Jugo in Deutschland", Saše Stanišića "Kako vojnik popravlja gramofon" i Daše Drndić "Leica format"
College
University of Rijeka  (Philosophie)
Grade
A
Author
Year
2019
Pages
28
Catalog Number
V505123
ISBN (eBook)
9783346062024
ISBN (Book)
9783346062031
Language
Croatian
Tags
Migranten, Flüchtlinge, Literatur, Daša Drndić, Saša Stanišić, Danko Rabrenović
Quote paper
Valentina Halovanić (Author), 2019, Prikaz izbjeglica i migranata u književnosti, Munich, GRIN Verlag, https://www.grin.com/document/505123

Comments

  • No comments yet.
Read the ebook
Title: Prikaz izbjeglica i migranata u književnosti



Upload papers

Your term paper / thesis:

- Publication as eBook and book
- High royalties for the sales
- Completely free - with ISBN
- It only takes five minutes
- Every paper finds readers

Publish now - it's free